SVAKODNEVNO U 7:30 Don Marko Dokoza: Pastiri iskustvom služenja prokušani

ČITANJA:

od dana: Ez 43,1-7a;

Ps 85,9-14;

Mt 23,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška nesnosna bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ‘Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ‘Rabbi’ jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš — onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu jer jedan je vaš vođa — Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«

Riječ Božju tumači don Marko Dokoza:

Dok slušamo današnji ulomak iz Evanđelja, misao nam leti prema svećenicima i biskupima. Oni su, kao nas uči katolička teologija, obdareni trostrukom službom – posvećivanja, poučavanja i upravljanja. Lako ih je zbog toga poistovjetiti s pismoznancima i farizejima iz Isusovog vremena. Ta je usporedba još aktualnija kad znamo da se neki klerici uistinu ponašaju poput Isusovih suvremenika opisanih u današnjem Evanđelju. Međutim, kako nam to često ponavlja papa Franjo, protiv bolesti klerikalizma nitko od nas nije cijepljen. Iskustvo pokazuje da laici mogu duboko zaglibiti u ovo zlo i ustrajati u njemu s velikom predanošću. Najviše pritom stradavaju one jednostavne duše koje iskreno traže kršćansko savršenstvo pa se prepuštaju vodstvu klerika i laika čija je duhovnost veoma upitna.

Koliko smo puta čuli u propovijedima i duhovnim nagovorima da je molitva važna i neophodna za naš kršćanski život, da je to razgovor s Gospodinom i sl.? Sve su te upute ispravne… ali one nam ne govore ništa konkretno o molitvi u našoj svakodnevici. Koliko moliti? Što to znači razgovarati s Bogom? Na prvi pogled, ta pitanja izazivaju podsmijeh. Moje svećeničko iskustvo mi kaže da ih treba shvatiti jako ozbiljno. Tradicija Crkve uči nas da je najbolja molitva poput obroka u danu – pomalo, ali češće – upravo tako je zamišljena službena molitva Crkve – molitva Časoslova. A razgovor s Bogom nije pospano mumljanje na kraju dana i prepričavanje svakodnevice dok zamišljamo kako nas Gospodin sluša i kima glavom. Razgovor pretpostavlja pravog sugovornika, onoga čija se riječ čuje.

Božja Riječ zapisana nam je u sv. Pismu i otkrivana u svojoj dubini kroz Predaju Crkve. Zato onaj koji želi moliti razgovarajući s Gospodinom uvijek pored sebe ima sv. Pismo (i po mogućnosti neki dobar komentar istoga) i pokušava čitajući ono što je Bog govorio svom narodu čuti kako ta riječ u njemu odjekuje kako bi mogao dati svoj odgovor. Samo onaj koji je prihvatio ulogu poslužitelja, koji uz ono teoretsko (veoma važno) znanje i sam prolazi putem sazrijevanja u vjeri može usmjeravati i poučavati druge poštujući mjeru njihovih mogućnosti. A kad takvih nema, dovoljna je Isusova riječ iz današnjeg evanđeoskog ulomka „činite i obdržavajte sve što vam kažu, ali ne ravnajte se po njihovim djelima.

Don Marko Dokoza, župnik Ugljana, Lukorana i Banja; kapelan PBU.