SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. David Andreić: Bog ne može odoljeti činu žive vjere!

ČITANJA:

Hoš 2,16.17b-18.21-22;

Ps 145,2-9;

Mt 9,18-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok je Isus govorio, gle, pristupi neki glavar, pokloni mu se do zemlje l reče: »Kći mi, evo, umrije, ali dođi, stavi ruku na nju, i oživjet će.«

Isus usta te pođe s učenicima za njim. I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.« A Isus se okrenu i vidjevši je reče: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.« I žena bî spašena od toga časa.

I uđe Isus u kuću glavarovu. Ugleda svirače i bučno mnoštvo pa reče: »Odstupite! Djevojka nije umrla, nego spava.« Oni mu se podsmjehivahu. A kad je svijet bio izbačen, uđe on, primi djevojku za ruku i ona bi uskrišena. I razglasi se to po svem onom kraju.

Riječ Božju tumači vlč. David Andreić:

Hvaljen Isus i Marija! Od srca pozdravljam sve slušatelje i slušateljice Božje riječi emisije HKR-a

„Ženi, koja se s vjerom u srcu dotakla skuta njegove haljine, Isus reče: Hrabro kćeri, vjera te tvoja spasila”. A oca nesretnog padavičara ohrabrio je rekavši: „Sve je moguće onom koji vjeruje.”

Braćo i sestre, čini se kao da Bog ne može odoljeti činu žive, bezuvjetne vjere, te kao da se smatra obvezatnim uslišiti čovjeka. Svaka nam stranica Evanđelja o tome govori. Prije nego će Isus izvesti koje čudo, uvijek traži čin vjere i pita: „Vjerujete li da mogu to učiniti”. Kad je vjera iskrena, čudo se odmah događa. „Neka vam bude po vašoj vjeri” kaže dvojici slijepaca. Isus nikada ne kaže: moja svemoć vas je spasila ili ozdravila, nego vaša vjera. Kao da hoće da ljudi shvate da je vjera neophodan uvjet koji zahtijeva da u korist ljudi Bog upotrijebi svoju svemoć.

Isus, koji je svemoguć, služi se svojom svemoći samo na dobro onoga koji čvrsto vjeruje u njega. Upravo stoga Isus nije u svom Nazaretu i Kafarnaumu učinio mnoga čudesa kao što je drugdje učinio. Što je vjera življa, to je ona svemoćnija samom Božjom svemoći. Rekao je to sam ISUS: „Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: Premjesti se odavde onamo! Premjestit će se, i ništa vam neće biti nemoguće.” Ove riječi kao i sve u Evanđelju doslovno su istinite. Ako se ne ostvaruju, to je samo zato što ljudi imaju slabu vjeru. Ljudi se u svome životu često susreću s poteškoćama, koje im se čine kao nepokretne planine. Vide svoje pogreške, koje ne mogu nadvladati, a kreposti ne mogu vršiti. Javljaju se kušnje, koje ne znaju ili ne žele prihvatiti. To čovjeka može dovesti u malodušje i nepouzdanje u Boga. Bilo bi dovoljno samo malo vjere, malo kao što je zrno gorušice, ali žive vjere koja je sposobna proklijati i rasti kao ono sićušno sjeme.

Naše molitve koje upućujemo Bogu, ako odgađa ili odugovlači ne hita da nam pomogne, ne nalazi živu, nepokolebljivu vjeru. Kad Isus pita „ Vjeruješ li da mogu to učiniti” čovjek ne zna odgovoriti jednim snažnim i odlučnim „Da, Gospodine. Vjerujem ti”. O kada bi svaki kršćanin imao vjeru žene Kananajske koja je čula kako joj Isus zadivljeno kaže: O, ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude koko želiš.” Velika se vjera ne rađa iznenada: ona je plod sjemena zasijanog „u dobru zemlju”, plod dara vjere što je povjeren onima koji u „plemenitu i dobru srcu slušaju Riječ, zadrže je i donose rod u ustrajnosti.” Kao što dijete raste i postaje odrastao čovjek, tako i vjera mora prijeći iz stanja djetinjstva u stanje zrelosti koje zahtijeva duboka uvjerenja, koja zahvaćaju i nadahnjuju čitav kršćanski život. Zato Crkva potiče svoju djecu neka Božju riječ rado čitaju i slušaju. Čitanje Svetog pisma treba pratiti molitva: da ono postane razgovor između Boga i čovjeka. Bogu govorimo kad molimo, Boga slušamo kad čitamo božanske poruke. A molitva koja će pratiti to čitanje neka bude ova „Gospodine umnoži nam vjeru.”

Vlč. David Andreić, župnik župe Sv. Ivana Krstitelja, Ivanska.