SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Andrija Bilokapić - Kakav je Bog?

DNEVNA ČITANJA:

Dj 12,24–13,5a

Ps 67,2-3.5-6.8

Iv 12,44-50

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Povika Isus: »Tko u mene vjeruje, ne vjeruje u mene, nego u onoga koji me posla; i tko vidi mene, vidi onoga koji me posla. Ja — Svjetlost — dođoh na svijet da nijedan koji u mene vjeruje u tami ne ostane. I sluša li tko moje riječi, a ne čuva ih, ja ga ne sudim. Ja nisam došao suditi svijetu, nego svijet spasiti. Tko mene odbacuje i riječi mojih ne prima, ima svoga suca: riječ koju sam zborio — ona će mu suditi u posljednji dan. Jer nisam ja zborio sam od sebe, nego onaj koji me posla — Otac — on mi dade zapovijed što da kažem, što da zborim. I znam: zapovijed njegova jest život vječni. Što ja dakle zborim, tako zborim kako mi je rekao Otac.« Riječ Gospodnja.

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Riječi Božje. Navješteni odlomak je zaključak prvoga dijela Ivanovog evanđelja. Isus sada prestaje javno djelovati i u daljnjem dijelu Evanđelja on će se usmjeriti prema svojim učenicima, izreći im oporučnu poruku, odnosno, oporučni govor i molitvu. Slijedi Muka i smrt. Ali, ovdje završava dio Evanđelja. Isus nas poziva na vjeru. Na vjeru Ocu, na vjeru Sinu. Na vjeru Bogu. Naime, svi mi imamo nekakvu svoju sliku o Bogu. Nije to čudno. I apostoli su imali svoju sliku o Mesiji, sliku o Bogu, sliku o spasenju. Ta slika često se nije slagala s Isusovom slikom o Bogu. Naime, kakav je Bog?

Bog je onakav kakvim se pokazuje u Isusu Kristu. On je otisak Božjega bića. On je Bog koji se utjelovio i koji djeluje na neočekivani način. Mi Boga smatramo, gledamo u njegovoj svemoći, u njegovoj slavi i njegovom sjaju. Toga ima kod Isusa, ali to se pokazalo kroz svu nemoć, kroz svu patnju, kroz svu bol, kroz tjelesnost koju Sin živi. Sin nam je u svemu jednak, osim u grijehu. Nama je jednak osobito u patnji. Bog nije ravnodušan na ono što mi živimo, što proživljavamo. On je na to itekako osjetljiv da sâm uzima tijelo, da sâm postaje čovjekom, da ulazi u najdublju nemoć. To je Bog Isusa Krista. Zato bi bilo dobro trajno stajati pred tim likom Božjim, odnosno otvoriti se takvom Bogu kakvim se pokazuje u Isusu iz Nazareta. Vjerovati u takvoga Boga. A takav Bog, Bog Isusa Krista, svoju svemoć, svoju ljubav, najviše pokazuje u milosrđu, u supatnji s nama, u praštanju. Na to nas poziva, otvoriti se toj istini. A Isusova istina jest: Od Oca dolazim, k Ocu idem. Ta istina uključuje nas. I vi od Oca dolazite, k Ocu idete. To je naša bitna istina. Isus se ne bavi drugim istinama toliko, koliko se bavi upravo ovom istinom i otkriva tu istinu. Isus je svjedok te istine i nas želi obdariti svojim Duhom da postanemo svjedoci te iste istine. Čovjekova istina jest poziv. Gospodin nas poziva. Poziva nas da nam daruje sebe, da nas obogati sobom. Čovjek je najviše čovjek onda kada se otvara Bogu.

Čovjek je čovjek kada radi, odmara, kada griješi, spava, ali najviše je čovjek kada se susreće s Gospodinom, kada ulazi u otajstvenu razmjenu s njim. To znači vjerovati. A plod takve vjere je zajedništvo s Bogom, plod takve vjere je spasenje. Takav vjernik postaje svjetlo. Kao što je Isus svjetlo, svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka, dođe na svijet. Isus je to svjetlo. Kršćanin nosi u sebi lunarno svjetlo. Mjesec nema u sebi svjetla, on je obasjan suncem i zrcali svjetlo na zemlju. Tako i kršćanin. Obasjan Kristom, zahvaćen iznutra Mesijom, postaje svjetlo. Vi ste svjetlo svijeta, kaže Isus u Matejevom evanđelju. Zato nas Isus poziva ostati u tom svjetlu. Grijati se na tom svjetlu. Svakim danom izlagati se na tom svjetlu. Isus nije došao nas osuditi. Mi obično kažemo, Bog je čovjeka stvorio i Bog će na kraju čovjeka suditi. Ali često zaboravljamo što je između toga stvaranja i suda. Između stvaranja i suda Bog čini sve da nam objavi sebe, da nam objavi nas. Da nam otkrije tajnu našeg postojanja. Bog se nije došao zgaditi nad našom, mojom grešnošću, on je došao mene osloboditi od moje grešnosti, osloboditi me od moje smrtnosti. I ne samo osloboditi me od nečega, nego osloboditi me da čujem Riječ, da prihvatim spasenje, da se uputim u svoj zavičaj – tamo gdje duša može naći zavičaj, a to je jedino zajedništvo s Gospodinom.