SVAKODNEVNO U 7:30 Fra Andrija Bilokapić: Čovjek treba drugoga!

DNEVNA ČITANJA:

Dj 11,19-26

Ps 87,1-7

Iv 10,22-30

Mir vam i dobro, dragi slušatelji.

Riječ koju smo čuli naviješta nam Crkva. Isus iznova govori u slikama. Naime, Isus najprije poštuje židovsku tradiciju, poštuje židovske blagdane. Ali, tim blagdanima daje posve novi sadržaj. Tim blagdanima daje sebe i ti blagdani nose veliku novost, nose Isusa u sebi, odnosno, nose Boga u sebi. Opet nam Isus govori u slici o pastiru i ovcama. Između pastira i ovaca postoji uzajamnost, postoji neobična i snažna povezanost. Doista, čovjek treba drugoga. Čovjek traži ti. Čovjek čezne biti mi. Čovjek je zaista prevelik da bi mogao biti dostatan sam sebi. Ne možemo biti dostatni sami sebi. Uvijek tražimo neku puninu. I upravo u susretu pronalazimo drugoga.

Čovjek je biće koje želi pripadati. Isus nam naviješta na koji način on pripada čovjeku i na koji način bi čovjek trebao pripadati Njemu. Govori u slici pastira i ovaca. Važno je da do nas dopre ta riječ, odnosno poruka. A da bi doprla do nas poruka, kaže, Tko sluša… Vrlo je važno čuti. Vrlo je važno slušati. Ovce moje slušaju glas moj. Naime, nama ljudima zajedničko je puno toga sa životinjama. Životinja ima tijelo. Nacrt životinje i čovjeka je prepoznatljiv. Čovjek ima osjećaje, čovjek ima vid, sluh i to mu je zajedničko sa životinjama. Ima ravnotežu, probavni sistem. No, što životinja nema, a čovjek ima? Centar za govor. To je središnji centar u našem mozgu. Po riječi mi jedni ulazimo u život drugih. Primamo drugoga i darujemo se drugome kroz riječ. Da pred nama nitko nikada nije izrekao riječ, mi ne bismo znali razlučiti, odnosno zbrojiti jedan više jedan da je dva.

Dakle, taj govor, govorni centar, slušni centar je vrlo važan. I za nas je važno čuti Boga. Po toj riječi, govoru, po poslušnosti, mi se otvaramo Bogu i bivamo s Bogom jedno. Isus ovdje ide dalje od slike. On želi čovjeku spasenje. Život je sama riječ koju nam Isus izgovara. Čovjek živi od te riječi, živi od ljubljenosti koja mu je navještena kroz riječ. Gospodin u nama vidi ono što mi ne vidimo. I važno je da se damo spoznati Bogom i da spoznamo Boga. Bog nas spoznaje. Ali, dati se spoznati Bogom. Prihvatiti da smo prihvaćeni, da smo darovani. Otac moj koji mi ih dade, veći je od svih. Naime, mi smo darovani od Oca Sinu, a Sin nas opet daruje Ocu. I lijepa je ta darovanost. Ulazimo u zajedničku zbilju postojanja. Ulazimo u kuću Božju. Upravo slušati, poslušati, znači živjeti. Ne poslušati, znači umrijeti. Otac nas drži u svojoj ruci. Očeva ruka jest naša sigurnost. Ona je istoznačnica s moću.

Zamislite što rukom čini roditelj. Na koji način grli svoje dijete, na koji način poslužuje svoje dijete, na koji način štiti svoje dijete, odijeva svoje dijete, hrani… To je slika za Božju brigu, za njegovo dijete – za čovjeka. Naime, roditeljska briga jest božanski kôd u roditeljima. Božanski zapis. Nije to slučajna nakupina minerala ili slučajni zgoditak evolucije, padanja kiše, puhanja vjetra… Nego, to je trag svetoga u nama. Cilj svega što Isus govori jest potpuno jedinstvo. Središnja poruka ove navještene riječi jest – Ja i Otac jedno smo. Biti jedno. Čeznemo biti jedno, ući u potpuno jedinstvo s Bogom. Bog u meni i ja u Bogu. Molio sam jednom prilikom i razmišljao o Isusovim riječima biti jedno. Oče, da budu jedno. Kao što si ti u meni, i ja u njima, da u nama budu jedno.

Sjetio sam se genijalne pjesme Josipa Pupačića, Tri moja brata i ja. Kaže: Kad sam bio tri moja brata i ja, Kad sam bio četvorica nas. Pupačić je donio jednom književnom kritičaru tu svoju pjesmu da mu da kritiku pjesme. I on mu kaže: „Izvrsna je pjesma, samo si pogriješio valjda u prepisivanju. Jer trebalo bi biti ‘Kad smo bili tri moja brata i ja’“. Pupačić mu kaže: „U tome i jest poanta, naglasak. Kad sam bio“. Jer, ljubiti znači biti jedno. Ljubiti znači ući u zajedništvo. Zato je vrlo važno primiti taj darovani život, primiti samoga Boga, s Njim ući u jedno. I biti jedno. Kad sam bio četvorica nas: Otac, Sin, Duh Sveti i ja. Kad ću biti četvorica nas. Kad ću biti petorica nas – Otac, Sin, Duh Sveti, ti i ja. Kad ću biti nebrojeno nas. Nebrojeno mnoštvo. Otac, Sin, Duh Sveti i svi mi. Da budemo jedno. To je razlog Isusovog dolaska. To je razlog Njegove muke. Zato bi trebalo smilovati se Bogu, ne samo govoriti Smiluj mi se, Bože, nego prihvatiti Njegovo služenje i poziv da budemo jedno. Da budemo ondje gdje On već jest. Dakle, ova poruka ide uvijek dalje. Želi čovjeka uvesti u božansko ljudsko jedno. Naše jedno s Ocem, sa Sinom i s Duhom Svetim. Upravo to je vječni život. To jedinstvo. Nije to bilo kakav život. Nego život u kojem postojimo na način kako Bog postoji.