SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Krunoslav Novak: Mogu postojati patnje, proživljene u ljubavi, kojima slavimo Oca!

ČITANJA:

Iz 52,13 – 53,12;

Ps 31,2.6.12-13.15-17.25;

Heb 4,14-16; 5,7-9;

Iv 18,1 – 19,42

Veliki je petak. Crkva se spominje muke i smrti Gospodina našega Isusa Krista, zato ne slavi euharistiju nego ostaje uz Isusov grob. U službi Muke Gospodnje čitamo retke iz evanđelja po Ivanu.

Riječ Božju tumači vlč. Krunoslav Novak:

Draga braćo i sestre,

danas, na Veliki petak častimo Isusovu muku i smrt, kao žrtvu koju je prinio da bi nama darovao život. Dok u liturgiji Velikoga petka čitamo izvještaj o Isusovoj muci i smrti na križu iz Evanđelja po Ivanu, u trenutku Isusove smrti zastat ćemo, pokloniti se i u sabranosti zahvalno prignuti glavu. Pouka koju nam Isus daje po svojoj muci sastoji se u tome da nas nauči da mogu postojati patnje, proživljene u ljubavi, kojima slavimo Oca. Spomen njegove muke okuplja sve patnje, i svu bol svijeta i nosi ih na križ. Kad je Isus bio raspet na križu, to je bio jedini trenutak njegovog života kad je čovjeka gledao s visine. U tom je trenutku pokazao da se njegova pobjeda ne sastoji od osvete nego opraštanja, te je i na križu bio sposoban oprostiti onima koji su ga razapeli, kao i grešniku koji ga je zamolio za milosrđe. Isus umire potpuno svjestan nepravde svoje smrti, ali je odlučio ne oduprijeti mu se; to je način da potpuno dođe do čovjeka u iskustvu smrti.

U stvarnosti ljudskoga života, u trenutcima muke i patnje nisu potrebne riječi, najčešće patnju nije moguće objasniti niti do kraja razumjeti smisao trpljenja. Teško je zamisliti kako pomoći čovjeku koji trpi: najčešće je dovoljno bez riječi šutjeti i biti, možda je to i najviše što je u nekom trenutku patnje naših bližnjih i moguće. Pod Isusovim križem u šutnji stoje Marija, učenik kojega je Isus ljubio. Žene koje su do malo prije plakale i naricale pred njim dok je nosio križ, sada također šute. Tko bi u trenutku smrti čovjeka mogao bilo što reći. No upravo takva šutnja progovara srcu kada promatramo kako jedan život završava, kako je Božje djelo u njemu dovršeno na ovome svijetu, a po Isusovoj smrti iz koje odjekuje šutnja čovječanstva koje ga je razapelo, možemo upraviti pogled prema gore s pouzdanjem da upravo taj odjek s Golgote daje razlog za nadu da smrt nije kraj.

Događaj Velikoga petka, Isusovo raspeće ostao je znak i simbol kršćanstva do danas. Raspela se nalaze u našim crkvama, raskršćima putova, prostorima u kojima boravimo, a nosimo ih i oko vrata. Križ nije prije svega ukras spomenutih ambijenata, već nas uvijek podsjeća da je Isus do uskrsnuća prošao kroz muku i smrt, podsjeća nas hrabri i jača u našim križevima te da je upravo u patnji Bog najbliži patniku.

U današnjoj liturgiji o obredu klanjanja svetome križu čut ćemo antifonu: „Evo drvo križa na kom je visio spas svijeta! Dođite poklonimo se!“ U otačkoj predaji susrećemo govor o križu kao stablu, koje zamjenjuje stablo iz Edenskog vrta iz kojega je čovjek ubrao plodove smrtnosti, te donosi plodove vječnog života. Prvi plod na tom stablu je sam Isus Krist. Uzdignimo danas svoj pogled prema Kristovom Križu i počastimo ga riječju i srcem: „Tvome se križu, Gospodine, klanjamo jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu. Križu sveti, stablo svako zavidi ti čarni sjaj; s takvim Lišćem, Cvijetom, Plodom, nikoji ga nema gaj. (Psaltir ih Kopenhagena, oko 1175. g)

vlč. Krunoslav Novak, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije i docent na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.