SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Josip Levaković: Odlučimo se u ovoj korizmi biti ponizni radnici u Božjem vinogradu!

ČITANJA:

Post 37,3-4.12-13a.17b-28;

Ps 105,16-21;

Mt 21,33-43.45-46

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbiše njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.«

»Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.«

»Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«

Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo — kakvo čudo u očima našim!

Zato će se — kažem vam — oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!« Kad su glavari svećenički i farizeji čuli te njegove prispodobe, razumjeli su da govori o njima. I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva jer ga je smatralo prorokom.

Riječ Božju tumači vlč. Josip Levaković:

Prispodoba kojom se Isus u ovom evanđeoskom odlomku obraća glavarima svećeničkim i pismoznancima – bila im je jasna „na prvu“. To nam kazuje i sam kraj prispodobe. Prepoznali su se u Isusovoj riječi! Pogodila ih je i izazvala reakciju: htjeli su ga uhvatiti. Eto, Božja je riječ takva da „zasijeca“ u čovjekov život. Baš poput procesa cijepljenja loze: moraš zasjeći trs, kako bi nakalemio novu, plemenitu lozu. I to mora boljeti. To nije ugodno. To traži neki sljedeći korak. Svakako, kod Isusova učenika će to biti iskorak vjere, iskorak ljubavi – u nadi. U nadi koja neće postidjeti. U nadi koja će dati rasti. U nadi koja nam kaže kako živimo za Vječnost, kojoj nas vode plodovi koje nam valja donositi.

A što to Isus tako snažnoga govori? Čujemo kako započinje: „Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova.“ Netko je negdje ovako prokomentirao postojanje tijeska i kule u sklopu ograđenoga vinograda: „Izraelci su bili stočarski narod koji je boravio u šatorima i zbog potrebe za pašnjacima imao je stalnu potrebu za premještanjem sa jednog kraja na drugi. Kojim slučajem da je imao vinograd bez kule i tijeska u njemu, bilo bi riskantno prevoziti grožđe jer bi uslijed velike vrućine po danu počelo vriti ili bi se brzo kvarilo.“ Dakle, domaćin je mislio na sve. Stvorio je sve uvjete koji će dovesti od vinograda do ploda. Tu je vinograd koji je zaštićen od upada onih koji bi ga mogli uništiti. Tu je i pogon za preradu – sve je tu. Samo treba netko u njemu raditi i proizvesti vino – i ne prisvojiti ga sebi, jer je domaćinovo.

Domaćin je sve zasadio, izgradio, organizirao – samo treba radnike i čeka urod. Radnici dolaze u vinograd, na posjed i započinju s radom. Njihovo je raditi i pripremiti konačni proizvod, kako bi ga domaćin preuzeo. No, radnici odlučuju zagospodariti onim što im je samo povjereno na brigu. Oni su se postavili kao gospodari, domaćini – i ne žele na posjedu nikoga: niti sluge, pa niti domaćinova sina. Oni su samo neprijatelji njihovim zlim planovima. Zato će se, kaže Isus, oduzeti od takvih slugu vinograd, kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!

Dakle, oni koji su bili radnici u vinogradu – neće nužno uživati plodove. Neće, jer nisu poštovali dogovor, domaćinovu Riječ, domaćinovu dobrotu i spremnost da njih zaposli, da zarade za život – sebi i obitelji.

Odnosi se ovo na nas, pogotovo na one koji su pozvani od Boga biti radnici u Njegovu vinogradu, njegovoj Crkvi. Bez Božje riječi u središtu našeg odnosa s Bogom, bez Boga u našim traganjima za Njim, bez služenja njegova Sina, bez tolikih Njegovih slugu koje nam on šalje na naš životni put – nećemo dogurati dalje od vinogradara iz prispodobe.

Stoga, odlučimo se u ovoj korizmi biti ponizni radnici u Božjem vinogradu, u Njegovoj Crkvi, koji će plod kojega postignu davati Njemu, koji će samo zbog Njega raditi u vinogradu. Bili daleko od nas i Crkve Božje neki naši sebični interesi. Dao dobri Bog, pa više željeli biti – i bili! – sluge negoli gospodari.

Vlč. Josip Levaković, voditelj Hrvatske katoličke misije Dublin.