SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Branko Horvat: Budimo oni koji druge dovode do Boga

ČITANJA:

1Sam 8,4-7.10-22a;

Ps 89,16-19;

Mk 2,1-12

Tekst evanđelja:

Pošto Isus nakon nekoliko dana opet uđe u Kafarnaum, pročulo se da je u kući. I skupiše se mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. On im navješćivaše Riječ. I dođu noseći k njemu uzetoga. Nosila ga četvorica. Budući da ga zbog mnoštva nisu mogli unijeti k njemu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus. Načinivši otvor, spuste postelju na kojoj je uzeti ležao. Vidjevši njihovu vjeru, kaže Isus uzetome: »Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!«

Sjedjeli su ondje neki pismoznanci koji počeše mudrovati u sebi: »Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?« Isus duhom odmah proniknu da tako mudruju u sebi pa će im: »Što to mudrujete u sebi? Ta što je lakše? Reći uzetomu ‘Otpuštaju ti se grijesi’ ili reći: ‘Ustani, uzmi svoju postelju i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetome: »Tebi zapovijedam, ustani, uzmi postelju i pođi kući!« I on usta, uze odmah postelju i iziđe na očigled svima.

Svi su zaneseni slavili Boga govoreći: »Takvo što nikad još ne vidjesmo!«

Riječ Božju tumači vlč. Branko Horvat:

Vidimo kako Isusu nose uzetoga, nose bolesnog čovjeka. Dolaze do krova i spuštaju bolesnu osobu k Isusu. Vidimo kako ta vjera koju pokazuju prijatelji ovog bolesnog čovjeka spašava njihovog samog prijatelja. Mi vidimo da Krist vidi njihovu vjeru, uzima u obzir njihovu vjeru i to pomaže čovjeku.

Možemo se zapitati: „Što nam poručuje ta scena?“. Ta scena nas može podsjetiti na ono što doživljavamo trenutno u našem svijetu, a to je upravo da imamo mnogo prijatelja koji su na ovaj ili onaj način bolesni.

Mi se često sami gledamo kao bolesni; mi se često sami gledamo kao oni koje treba spustiti do Isusa. Ali – jesmo li se ikad pogledali u ulozi toga koji bolesnika nosi? Moramo biti svjesni kako je to ponekad teška uloga: biti onaj koji drugoga dovede do Boga, biti onaj koji drugoga dovede do Krista. Nije lako to učiniti jer ponekad naši prijatelji su poput tog bolesnika. Ali, za razliku od ovog uzetog čovjeka kojeg spuštaju k Isusu, ponekad se naši prijatelji ne daju spustiti, ne daju se ni dovesti do Isusa.

Kako to možemo učiniti? Na silu? Nije to baš dobar način. Nekog voditi na silu do Boga može samo izazvati kontraefekt. Ono što možemo sami činiti jest da pokažemo tim svojima poznanicima i prijateljima koji su bolesni jednu stvar, a to je da mi sami možemo se prepustiti Božjem djelovanju, da mi sami možemo biti oni koji Kristu vjeruju, koji Kristu dozvoljavaju da na nama čini svoje čudo pa ih to može puno više potaknuti. Ali moramo biti i svjesni da damo obrazloženje kada nas god pitaju za tu svoju vjeru. Moramo biti oni koji navješćuju Krista i svojim ponašanjem i svojim riječima.

Stoga, nekome na silu nuditi spasenje koje dolazi od Boga ne možemo činiti. Ne možemo si uzeti to za pravo iz jednog jednostavnog razloga: Bog daje apsolutnu slobodu čovjeku i on mu je ne želi uzeti. Ako čovjek sam ne želi pristupiti Bogu, ako čovjek sam ne želi pristupiti Kristu, vidimo da ga Krist ne prisiljava; vidimo da Krist ne nudi svoje spasenje na silu, nego uvijek veli: „Ako hoćeš…ako hoćeš, slijedi me.“ I vidimo, upravo taj ako hoćeš moramo preuzeti i mi. Ne možemo na silu nuditi svojim prijateljima Božje spasenje, ne možemo se stavljati iznad Boga samim tim stavom. Ali da možemo biti – ako nam netko i sam veli, ako i na nekome samome vidimo i potrebu i želju da dođe bliže Bogu kako bi mu Bog pomogao – da budemo poput ovih koji nose prijatelja, koji ga spuštaju čak kroz krov!

Vlč. Branko Horvat, župnik u Župi sv. Roka u Koprivničkim Bregima.