SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Branko Horvat: Budimo jedni drugima most do Boga!

ČITANJA:

1Sam 1,1-8;

Ps 116,12-19;

Mk 1,14-20

Tekst evanđelja:

Pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.

Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima, i otiđu za njim.

Riječ Božju tumači vlč. Branko Horvat:

Evanđelje nam govori kako Isus poziva apostole, poziva svoje učenike, poziva one koji će pomagati Njemu. Možemo se s razlogom zapitati zašto Bog treba pomoć. Nije li Bog svemoćan? Zastanimo malo i promislimo o tom pitanju.

Bog jest svemoćan! Trojedini Bog može sve što hoće, no upravo u toj svojoj svemoći – On se spušta među ljude, postaje jedan od nas i kao takav se ograničava. Ograničava se našim ljudskim granicama. Te ljudske granice su one koje zahtijevaju da traži još nekoga da mu bude od pomoći. Nije tu u pitanju samo Božja pomoć, nego i Božje nastojanje da uključi druge, da bude onaj koji ne radi sam, sve od sebe… da ne bude, moderno rečeno control freak – nego da bude onaj koji zna delegirati i drugim ljudima njihove zadaće navještavanja i širenja Božje riječi. Upravo zato i kaže: „Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi.“

Znamo da je ribarenje vrlo zahtjevan posao. Ono zahtijeva žrtvu, zahtijeva i rano ustajanje, kasno lijeganje… zahtijeva i fizičku snagu. Kada sve to povežemo s radom s ljudima, postaje jasno koliko je to zapravo slično. Često čujemo uzrečicu da je najteže raditi s ljudima. Upravo je to zadaća koju Isus povjerava apostolima: ribarenje ljudi; naviještanje Njega samoga ljudima je upravo takva teška zadaća. Netko bi mogao na tu tešku zadaću lako odmahnuti rukom ili u čudu gledati na postavljeno pitanje jer zašto bi itko ostavljao sve što mu je poznato i krenuo u nešto puno teže. Ali upravo je to ono što nam sam Isus govori. Oni koji su spremni ostaviti sve, koji su spremni Njemu biti od pomoći u širenju Kraljevstva Nebeskoga, mogu se nazivati ne samo Njegovim učenicima – mogu se nazivati Njegovom braćom. Mogu biti onu koji će ljude približavati Bogu, a baš je to ono što Bog želi od nas. On želu da budemo jedni drugima most do Njega. Zanimljiva je činjenica kako Bog ne poziva one koji su već bili u teologiji i obrazovani; Bog tu ne poziva nekoga tko bi mogao na bilo koji način – bilo da je bio bogat pa da svojim novcem doprinese širenju Kraljevstva Božjega – ili da je bio pametan pa bi svojim pametovanjem ili možda svojim uputama i intelektualnim radom dovodio ljude Bogu. Bog odabire i poziva one koji su bili – ribari! Nepismeni ljudi, slabi ljudi… oni za koje se u evanđelju kaže da su „maleni”. Bog poziva malene jer On radi upravo na taj način. Ne poziva sposobne, nego osposobljava pozvane. Draga braćo i sestre, to je svima nama poticaj!

Bog nas sve želi učiniti svojim učenicima koji će širiti Kraljevstvo Božje, koji će biti most drugima i tako pomoći da dođu do Boga.

Često se možemo zapitati na koji je način to nama moguće. Moguće je ako poslušamo Kristov poziv, ako se odvažimo da sami budemo poput apostola, da sami budemo „maleni” koji žele biti Kristovi učenici, koji žele biti oni koji ne gledaju na drugoga kao na nekog protivnika ili neprijatelja – nego upravo da u drugomu prepoznaju brata i sestru kojima je ponekad potrebno manje, a ponekad i više pomoći da bi došli do Boga.

Ovo nas evanđelje potiče: “Budimo most do Boga jedni drugima.“

Vlč. Branko Horvat, župnik u Župi sv. Roka u Koprivničkim Bregima.