SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Odilon Singbo: Vjera se širi prelaženjem iz srca u srce!

ČITANJA:

1iV 3,7-10

Ps 98

Iv 1,35-42

Tekst evanđelja:

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ Božju tumači vlč. Odilon Singbo:

Poštovani slušatelji Hrvatskog katoličkog radija, hvaljen Isus i Marija. Nastavljamo svoj divan i nadam se radostan hod kroz božićnu osminu. A danas nam Gospodin pokazuje kako se vjera širi, a širi se jedino ako prelazi iz srca u srce. I da bismo shvatili tu dinamiku vjere, opet smo u zajedništvu s nezaobilaznim likom Ivana Krstitelja. On nam otvara put prepoznavanju radosne vijesti: Evo Jaganjca Božjega. Te riječi upućene dvojici učenika pokazuju na onog tko je bitniji. Na Isusa. A njihovo pitanje Isusu: »Učitelju – gdje stanuješ?« vraća nas na temeljnu čežnju svakog od nas. Tražimo Božje boravište, odnosno tražimo da boravi u nama, kod nas, s nama. Jer znamo da će nam na taj način biti bolje. U potrazi za Bogom, dvojica učenika pronađoše gdje stanuje Bog, ostadoše kod njega. Možemo samo zamisliti što su sve dijelili s Isusom u tim prekrasnim trenucima. Isus prolazi našim ulicama, kroz naše obitelji, dolazi na naša radna mjesta. Imamo li vremena ostati s njim? Podijeliti s njim ono što nas tišti? Bez opterećenja oko naših neuspjeha? Sveti Augustin je zgodno rekao: „strah me je da Bog ne prolazi kraj moje kuće, a da se više u nju ne vrati“.

Poseban i opipljiv trenutak bivanja s Gospodinom zasigurno je kada imamo priliku ući u neku crkvu, kada zastanemo, kada se na trenutak maknemo od obveza svakodnevice, ili kada jednostavno bilo gdje stanemo malo. »Učitelju – gdje stanuješ?« Stanuješ li kod mene? Stanuješ li još uvijek u našim ulicama, u našim domovima? Kako to da ima još toliko podjela među nama, kako to da nemamo toliko traženi mir? Pred tim pitanjima shvaćamo da biti Kristov učenik znači biti s njim, jednostavno s njim, imajući na umu da je on prvi koji je došao k nama i postao naš suputnik i supatnik. Ta sigurnost da je Bog naš suputnik i supatnik potiče na to da dijelimo radost i milost susreta s drugima. Vjera se živi kada postaje zarazna. Stoga nije Andrija htio ljubomorno čuvati trenutak susreta s Kristom samo za sebe. Pozvao je brata Šimuna. Vjera tada postane ljubav, tj. postane djelotvorna: „Našli smo Mesiju“, tj. našli smo onog u kome je naš mir, onog za kojim su naraštaji čeznuli. Od Ivana Krstitelja koji je svojom poniznošću uputio na Isusa, sada Andrija nastavlja to djelo pozivom svojeg brata Šimuna. Evanđelist nam kaže: „Dovede ga Isusu.“ Kako lijepa gesta. Zamislite što je Andrija mogao reći bratu: Dođi brate, dođi k Isusu, ne brini se više, on je tu. Pozna tvoje srce. Nije se Andrija zadovoljio samo govorom o onom koga je vidio, nego je vodio brata k Izvoru. Tu se nameće pitanje vodimo li mi koga Kristu? Ponekad smo zaokupljeni govorom ljudima o Bogu, a tako je potrebno Bogu govoriti o ljudima i na taj ih način dovesti Isusu. To je ono na što potiču Ivan Krstitelj i Andrija, jer su naše ljudske riječi braći i sestrama ponekad tako slabašne i nedosljedne. Ali, naše riječi Bogu nikada nisu neplodne. Pokušajmo dovoditi ljude Bogu preko naših nesavršenih molitava. A Bog će ih svakako u svojoj dobroti uslišati bolje nego što možemo zamisliti.

Vlč. Odilon Singbo. Foto: HKS