SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Hrvoje Zovko: Učini u svome srcu mjesto za Boga i proglasi ga Zaručnikom svoje duše

ČITANJA:

Iv 2,12-17;

Ps 96,7-8a.8b-9.10;

Lk 2,36-40

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.

Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila u njemu.

Riječ Božju tumači vlč. Hrvoje Zovko:

Dragi brate i draga sestro, hvaljen Isus i Marija!

Uranjamo u težinu života starice Ane, kćeri Penuelove iz Ašerova plemena. Ana, naime, znači “milost Božja”, Phanuel znači “Božje lice”, dok Asher znači “radost, sreća”. Ova žena ima po Božjoj milosti radost, sreću da vidi lice Božje. Ana je predstavnik čitavog čovječanstva čiji je cilj gledati Božje lice te odražavati to isto lice u sebi. Čovjek je stvoren za Boga, i kako nam govori sv. Augustin, nemirno je srce čovječje dok se ne smiri u njemu, u Bogu. Jučer je pred nama bio lik Šimuna koji je čitav svoj život, u bogobojaznosti, pravednosti i iščekivanju, ne zadovoljavajući se jeftinim životnim rješenjima, podredio Bogu.

Ana je udovica koja broji osamdeset i četiri godine. Nakon prvih sedam godina, pod pretpostavkom da se udala s trinaest, manje-više, dakle udovica je šezdeset i četiri godine. Mi bismo za čitavo čovječanstvo mogli reći da je jedna udovica, jer nije cjelovito, nije kompletno. Ana nam, dakle, predstavlja cijelo čovječanstvo koje je udovica jer nema muža, čovječanstvo koje je nepotpuno i nema svoj „drugi dio“. Drugi dio čovjeka je Bog. Ana konačno ima tu sreću da ga vidi licem u lice i raduje se u prisutnosti zaručnika jednakom radošću kojom se mladoženja raduje u prisutnosti nevjeste. I stoga ova žena predstavlja konačno vjenčanje, nebeskog Jeruzalema, kada će se čovječanstvo susresti sa zaručnikom; to je već naviješteno u ovoj udovici.

Ja te pitam, dragi brate i drag sestro, jesi li svjestan da si nepotpun? Jesi li svjesna da si nedovršena? Znaš, zaista je nemirno srce tvoje dok se ne smiri u njemu. Ja te pitam ženiš li se često onime što vrijedi manje od tebe kako bi izbjegao svoju osamljenost, kako bi izbjegla osjećaj samoće. Koji su to tvoji bijegovi, koji su to tvoji maleni užitci, koji te barem na sekundu čine udanom, iako za krivu osobu i krive stvari, a na koncu te ostavljaju uzrokujući još veći osjećaj samoće i odbačenosti? Bog te stvori za više od toga. „Ne dajte svetinje psima!“ (Mt 7,6a). Učini u svome srcu mjesto za Boga i proglasi ga Zaručnikom svoje duše.

Uglavnom smo, braćo i sestre, svi mi “udovice” koje čekaju vjenčanje, dok s druge strane, Ana konačno slavi Boga, čemu je prethodio post (osjećaj nepotpunosti) s molbama.

Ana je govorila o Njemu, govorila je o Djetetu onima koji su čekali otkupninu, oslobođenje. Govori i dana s tebi i meni. Poslušaj ju i primi u srce ovo Dijete. Ovo Dijete je svačije oslobođenje.

Vlč. Hrvoje Zovko