SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Matej Petrić: Biti (raz)očaran Bogom

ČITANJA:

Zah 2,5-9a.14-15a;

Otpj. pj.: Jr 31,10-12ab.13;

Lk 9,43b-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše, a bojahu se upitati ga o tome.

Riječ Božju tumači vlč. Matej Petrić:

Drage sestre, draga braćo, slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija! Hvaljen Isus i Marija! Slobodno se pitamo o dvostrukosti Isusova djelovanja i poslanja: učenici svjedoče njegovim brojnim čudesnim ozdravljenjima, čudima nad prirodom i iscjeljenjima; s druge strane, Gospodin na njihovo divljenje i fasciniranost odgovara podsjećajući na stvarnost patnje i bolnoga predanja čemu ni on, Svemogući Bog, ne želi pobjeći niti sebe od toga izbaviti. Stoga ni ne čudi nerazumijevanje kako onda učenikâ, tako i nas danas. I mi se, poput njih, bojimo i ne usudimo pitati Boga o prisutnosti zla i patnje u našim životima jer takvo pitanje nužno dolazi uz moguća optuživanja Boga i iskazivanja unutarnjih ili vanjskih negodovanja i razočaranja Bogom: „Zašto? Zašto to dopuštaš, zašto ne urediš sve tako da budemo potpuno sretni…? Ako si svemoguć, zašto onda prolazimo kroz životna zla?“

Središnja evanđeoska rečenica snažno odgovara na to ključno pitanje, ne samo nas vjernika, već pitanje koje se tiče čovječanstva, to jest svakog ljudskog bića uopće: „Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.“ U ovome je, dakle, tajna patnje, odnosno križa – izvor patnje nije u Bogu, križ nije Božja volja i ne dolazi od Boga! On dolazi kako Isusu, tako i nama, po ljudima, po svijetu: križ nam nameću drugi, ili smo ga naslijedili, ili smo ga sami sebi stavili, ili je došao po prirodi, genetici, ljudskim eksperimentiranjima i slično. Od samoga rođenja, ma već od samog svog začeća, „predani smo ljudima u ruke“, i u toj činjenici leži tajna i izvor križa. Na kraju krajeva, ljudi su i podigli križ protiv Isusa, protiv Boga, da ubiju, uklone Boga iz naše sredine. Postojanje patnje i križa, kako Isusovog onda, tako i naših danas, uvijek je usmjereno protiv Boga. Često pod pritiskom križa mi znamo optuživati, udaljavati se od Boga… Ne dokazuju li naša iskustva patnje upravo to?

Ipak, pitamo se: ako Bog nije htio križ za nas, ako ga on ne šalje, već drugi i svijet, zašto onda svejedno od nas traži da ga prihvatimo, čak se i On sam daje križu? Kršćanstvo je vjera apsolutne stvarnosti, ono ne nudi virtualni bijeg od ovoga svijeta i ne želi zatvoriti u utopiju, pa da nas tako stvarni svijet jednom udari po glavi. Kršćanstvo stoji čvrsto na zemlji, svjesno itekako ovoga svijeta, a jedna od istina svijeta jest i postojanje križa i patnje. I to nas može razočarati u kršćanstvo. Kada je patnja već ovdje prisutna, onda je ne možemo izbjeći, uvijek će nas dočekati. Jedini način da pobijedimo patnju, svog neprijatelja, jest da je uzmemo k sebi, da svoj križ na tijelu, duhu ili duši pregledamo pomno sa svih strana; da shvatim što mi želi reći o meni, o mojoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, zapaziti njegovu slabu točku i onda ga tamo udariti.

Ako Bog samo uzme od mene moj križ, u čemu je onda moja pobjeda? Kako ću onda jednom moći reći: „Uspjeli smo – moj Bog i ja! Zajedno smo pobijedili moj križ, moju patnju!“ Jer nije svrha prihvaćanja križa da taj križ čitav život samo nosimo, već da ga jednom, u konačnici pobijedimo.

„Uzmite k srcu ove riječi…“

Vlč. Matej Petrić. Foto: Zagrebačka nadbiskupija