SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivica Puškadija: U moru riječi čovjek može oglušiti, otupjeti i postati ravnodušan

ČITANJA:

Tob 11,5-17;

Ps 146,1b-2.6c-7ab.7c-8.9-10;

Mk 12,35-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Naučavajući u Hramu, uze Isus govoriti: »Kako pismoznanci kažu da je Krist sin Davidov? A sam David reče u Duhu Svetome: Reče Gospod Gospodinu mojemu:

‘Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!’

Sam ga David zove Gospodinom. Kako mu je onda sin?«

Silan ga je svijet s užitkom slušao.

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Puškadija:

Ljudi znaju reći: „Nije važno što, nego tko kaže!“ Lako je tako govoriti ako se govor ne tiče direktno tebe, nego nekoga drugoga i ako se ne osjećaš prozvanim od strane govornika. Ali je i sadržaj itekako važan. Riječi mogu biti poput melema ili meda; mogu te potaknuti, ohrabriti, podići, ali mogu biti i poput žući, biča ili mača i nanijeti mnogo boli … Treba znati s riječima; treba znati prenijeti poruku, taknuti osobu i postići cilj, odnosno poentirati. Ali, ipak, najviše toga ovisi o govorniku. A ima ih svakakvih: nadobudnih i bahatih, dosadnih i zanimljivih, učenih i priučenih, pametnih i manje pametnih …

Danas bi svi htjeli govoriti. I svi govore! Neki govore svoje misli i ideje, a neki tuđe. Svi nešto nude: od sreće, zdravlja, raznoraznih rješenja, pa sve do problema za svako rješenje. U buci naučenih fraza i floskula čovjek može oglušiti, otupjeti i postati ravnodušan ili je pak svaki dan sve nervozniji, nezadovoljniji i grublji. Jer, na žalost, sa svih strana nas bombardiraju decibeli pesimizma, rezignacije, samo crnilo i negativnosti! Nije vijest, ako nije crna i ne počinje riječima – šokantno … Kao da je samo loša vijest – dobra vijest. I svi nešto dociraju, opominju, kude i znaju pri tom biti jako grubi i glasni. Trebamo li sve to slušati?

Provodila se jedna anketa u kojoj su pitali ljude – da možete birati, koju biste super moć ili napravu (iz romana ili filmova znanstvene fantastike) željeli imati? Veliki broj anketiranih je odgovorio: vremeplov. I ja bih, da mogu birati izabrao vremeplov!

Zamislite da imate mogućnost otići u Isusovo vrijeme, sjesti mu do nogu poput drugih njegovih slušatelja i uživati u njegovim govorima; s užitkom upijati njegove riječi, biti svjedok raznih čuda koje je činio. Ili, vratiti se vremeplovom u dane za koje želimo da se nikad nisu dogodili … Koliko nesmotrenih ili namjernih grubih riječi, nerazumijevanja ili zla bi mogli ispraviti, da kojim slučajem imamo taj vremeplov, i ovaj svijet usmjeriti k boljem. Koliko smo toga možda propustili reći onima koji su nas zadužili svojom ljubavlju i žrtvom, a mi smo ostali suzdržani, po strani, nezahvalni, bez riječi … Najviše boli ono što smo mogli, a nismo učinili. Grijesi propusta. Ljubav koju nismo uzvratili … Oproštenje koje nismo tražili i šutnja kojom smo prkosili …

Da, kad već imam vremeplov, vratio bih se i u studentske dane i slušao predavanja nekih profesora, koja na žalost nisam čuo. A trebao sam! Neke više nemam prilike čuti …

Vlč. Ivica Puškadija, stariji – župnik Župe sv. Majke Terezije u Starigradu Koprivnici