SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Majk Rušec: Ljubav pomaže rasti vjeri

ČITANJA:

Dj 2,14.22-32;

Ps 16,1-2a.5.7-8.11;

Mt 28,8-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«

Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.« Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima — sve do danas.

Riječ Božju tumači vlč. Majk Rušec:

Hvaljen Isus i Marija dragi ljubitelji Krista Uskrsloga i Njegove riječi!

U knjizi Ponovljenog zakona u 21. poglavlju nalazimo naputak koji je vrijedio za sve Židove: „mrtvo tijelo… pokopaj istoga dana“ (Pnz 21, 22). Židovi nisu balzamirali pokojnike kao Egipćani, ali je židovski običaj za ukop bio pomazati mrtvaca miomirisima. Šest dana prije Pashe, zadnjih dana Isusovog ovozemaljskoga života, u Betaniji, u kući farizeja Šimuna Gubavca, tijekom večere na koju su bili pozvani Isus, Lazar i Marta, Marija Magdalena prišla je Isusu, razbila alabastrenu posudicu dragocjene nardove pomasti i izlila Mu je na glavu, ili, kako drugo Evanđelje izvještava –  nardovom pomašću pomazala mu je noge, i otrla ih svojom kosom. Učinila je to za dan Njegova ukopa, unaprijed iskazavši djelo ljubavi i poštovanje Njegovom mrtvu tijelu.

Na Veliki petak navečer Nikodem je donio oko sto libara, što je više od 30 kilograma, smjese smirne i aloja kojom su on i Josip iz Arimateje pomazali Isusa prije nego što su Ga položili u grob.

Marija Magdalena i Marija Jakovljeva svjedočile su Isusovu izdahnuću, a nakon toga su ostale sjediti nasuprot Grobu, nakon što su Josip iz Arimateje i Nikodem tamo sahranili Isusovo tijelo. U osvit nedjelje, već o sunčevu izlasku, žene su se vratile pohoditi i pogledati Grob, odnosno dodatno pomazati Isusovo tijelo u njemu. Smetnule su s uma ili ne vjeruju što im je bio rekao, da će uskrsnuti. Ne znaju ništa ni o pečatu postavljenu na Grob, ni o straži određenoj da čuva Grob, jer se sve to dogodilo tijekom subote. Brinu se samo tko će im otkotrljati veliki kamen s grobnih vrata.

Talmud tumači da se „grob nije odmah zatvarao nad pokojnikom, nego je tijekom prva tri dana bilo uobičajeno da rođaci posjećuju grob kako bi vidjeli je li mrtvac ponovo oživio“. Možda su se zato svete žene nadale moći dodatno pomazati Isusovo tijelo. Kako god bilo – Krist je uskrsnuo od mrtvih, smrću je porazio smrt i donio život onima koji su u grobovima.

Uskrs nije djelo čarolije, ne briše Križ, nego dolazi reći da je Križ – Božja proslava. Žene na praznom grobu podsjećaju nas da sva Muka zapravo počiva na spremnosti da se ljubi više, stvarnije, pobjedonosnije u svojoj krhkosti, prestrašenosti, smrtnosti. Ljubav pomaže rasti vjeri. Stoga su žene zavrijedile ugledati Uskrsloga Gospodina prije Njegovih učenika, jer su Ga iskrenije voljele. Dokaz uskrsnuća kršćanima nije prazan grob, nego živi proslavljeni Krist koji se ukazuje vjernima. Da nam se ne dogodi kao ženama koje zaboravljaju Isusove riječi o uskrsnuću, prisjetimo se kako se u rimskoj vojsci – ako bi kažnjenik slučajno pobjegao – smrtnom kaznom kažnjavalo vojnike koji su ga čuvali. Zato rimski vojnici ni pod razno ne bi dopustili da im to promakne. Osim toga, nitko – pa ni Isus na križu – ne može glumiti da ne diše. Umro bi. Da je sve nekako i preživio – koplje zarinuto u srce bi sigurno presudilo.

Čak da je i nekim čudom Isus sve to preživio, i da se sam odmotao iz povoja u koje je bio umotan, i da je u takvom izmrcvarenom stanju maknuo kamen s groba za kojeg Pismo svjedoči da je bio „uistinu velik“, da se prošuljao kraj stražara koji su čuvali grob, ne bi mogao hodati kilometrima do svojih učenika zbog probijenih nogu, pokidanih živaca, isčašenih ruku, s teškim ranama, gubitkom krvi, dehidriran i s ranom od koplja u srcu.

I da je to sve uspio – ne bi mogao u takvom stanju uvjeriti učenike da je uskrsnuo i pobijedio smrt, što su učenici čvrsto vjerovali, a što su i dokazivali neustrašivim mučeništvima koje su podnosili jer su svjedočili za uskrsloga Krista. Židovska urota o krađi Isusova tijela, ili pak o njegovom preživljavanju križa – pada u vodu!

Neka zato i danas našim srcem odzvanja pozdrav Uskrsloga: „Ne bojte se“, ja sam pobijedio smrt, strah i grijeh! Predajmo mu se s punim povjerenjem, jer on je gospodar života i smrti, on miče kamen grobni s naših grobova smrti i grijeha, te daruje kršćanski radost svakome tko ga – poput žena s groba – želi sresti.

Neka duhovni zadatak današnjeg dana bude – razgovarati sa nekim o Isusovom Uskrsnuću – najradosnijem i najvažnijem događaju našega života. U tom nastojanju neka vas prati mir i blagoslov Uskrsloga.

Hvaljen Isus i Marija!

Vlč. Majk Rušec, župni vikar u župi sv. Ivana ap. i ev. Utrina, Zagreb