SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Ivan Lastovčić: Gospodin zove u tišinu srca na razgovor i ozdravljenje naših osjetila

ČITANJA:

Post 3,1-8;

Ps 32,1-2.5-7;

Mk 7,31-37

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.

Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno.

A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivan Lastovčić:

“Dekapolis” doslovno znači “deset gradova”, to je pokrajina istočno od Genezaretskog jezera s većinskim poganskim stanovništvom u Isusovo doba. No poganština zahvaća svakoga čovjeka bez obzira kojem narodu pripadao. Zlo vara naša osjetila i okreće nas protiv Božjih savjeta i nadahnuća. Poslušavši đavla koji iskrivljava Božju riječ prvi ljudi postaju gluhi mucavci. Neposlušnost zatvara njihova osjetila pa više ne mogu ispravno čuti Boga niti mu govoriti. Kaže se da je zdravlje naše veliko bogatstvo. Toga postajemo svjesni kada počnemo pobolijevati. Ali postoje bolesti koje često prođu nezapažene, a truju nas iznutra i uništavaju nam dušu te prekidaju komunikaciju: ponajprije s Bogom a onda i s smislom i poslanjem u vlastitom životu. Posljedično simptomi isplivaju na površinu i očituju se u našim međuljudskim odnosima. Ne znamo jedni druge slušati i jedni druge ne razumijemo jer nismo naviknuli da nas Gospodin zove u tišinu srca i u najdubljoj intimi želi s nama razgovarati i ozdraviti naša osjetila.

Gluhi mucavac isključen je iz zajedništva zbog nedostatka komunikacije. Zatvoren je u sebe, nemoćan, društveno suvišan sam postaje pasivan i ide ondje gdje ga drugi nose. Božja Riječ nam dopušta ovdje gledati svakog vjernika i svu vjerničku zajednicu koja se tako udalji od Boga da ga niti ne čuje, niti ga zna navijestiti. Kakve li zbilje, koju danas uočavamo kao životno važnu činjenicu: progovoriti i čuti! Veličanstvenoga li Božjeg stvaralaštva koje nam je Bog dao da gledamo ljepotu ovoga svijeta, obasjanoga svjetlom i predivnim bojama! Stojimo, dakle, pred čudesnim svijetom kojega otkrivamo svojim očima. A kraj nas su ljudi koji govore i slušaju, pjevaju, viču, šapću i onda jedni druge čuju, sporazumijevaju se. Gluhi mucavac, nijemak, vidio je samo svjetlo i boje, pokrete i pomicanje ljudi, micanje usnama, smijeh ili plač, kako jedni drugima nešto priopćavaju. Kako je bolan osjet kad pokraj zdrave pameti i svjetla očinjega živiš u svijetu strašne tišine u kojem ne znaš što se događa!

U odlomku današnjega evanđelja ne zna se, tko je donio gluhog mucavca Isusu te zamolio da ga ozdravi stavljanjem svoje ruke. Očito je da su to bili ljudi koji su u vjeri smatrali da Isus može izliječiti stanje u kojem se dotični čovjek nalazi. Isus odvaja ovoga čovjeka iz mnoštva kako bi se dogodio istinski susret Boga i čovjeka, a ne samo neka izvanjska manifestacija pred dotičnom publikom. Effata – otvori se! Riječi koje Isus izgovara u ovoj situaciji postale su zazivom prilikom krštenja. Jesu li krštenja u novije doba zaista izraz istinske i duboke povezanosti onih koji prinose i stavljaju dijete pred sakrament krštenja ili tek neki ritual koji treba činiti jer eto, svi drugi tako čine? Znademo li mi pogledati u nebo i odvojiti svoj pogled od ispraznih ovozemaljskih želja i željica i u vjeri zahvaliti Ocu na svemu što nam je darovao?

I nad nama su izrečene ove riječi – otvori se – kako bi mogli govoriti ne samo razgovjetno nego i ispravno! U susretu s Isusom u svetim sakramentima trebali bi doživjeti kako Isus mijenja naša osjetila. Ako je uistinu tako, onda naš jezik ne može biti više poganski i izgovarati psovke, pogrdne riječi, ne može biti onaj koji će ogovarati i tračati. Naše uši ne mogu biti otvorene za različite priče koje kaljaju dostojanstvo drugih ili samoga Boga. I ti i ja trebamo dopustiti Isusu da ozdravi naša osjetila! No, riječju „Otvori se!” ne misli se samo na naša osjetila nego i na srce. Danas se događa da su mnogi gluhonijemi za stvarnost života jer su zarobljeni virtualnim svijetom koji nemilosrdno uništava i iskrivljava i način govorenja i način slušanja. U buci mnoštva medija potrebno je da uđemo u tišinu s Isusom odnosno da se udaljimo kako bi se uopće mogao dogoditi susret. Potrebno je da on ozdravi naš jezik kako bi znali progovoriti novim rječnikom Božje ljubavi i milosrđa.

Riječi usklika mnoštva nakon što se uvjerilo da je Isus čudesno ozdravio gluhoga mucavca: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!” zapravo su ispovijest da je u Isusu nastupila slavna budućnost Izraela, koju je Bog već davno obećao po proroku Izaiji. Zato je potrebno često moliti: Čisto srce stvori mi Bože I duh postojan obnovi u meni! Isuse. Ne mogu čuti što mi govoriš dok ne ozdravim. Isuse, izliječi me! I tek tada ću čuti ono što nikad čuo nisam i govoriti o stvarima o kojima nikada nisam pričao jer ih nisam poznavao. I onda s vjerom na početku svakoga dana mogu reći: Otvori Gospodine usne moje. I usta će moja razglašavati pravednost tvoju.

Vlč. Ivan, župnik zagrebačke župe Sv. Ivan Krstitelja