SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Dalibor Stjepanović: Tajna naše vjere prihvaća se isključivo srcem

ČITANJA:

od dana: Dj 20, 17-27;

Ps 68, 10-11.20-21;

Iv 17, 1-11a

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i reče: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista. Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti.

A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao

te povjerovaše da si me ti poslao. Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Riječ Božju tumači fra Dalibor Stjepanović:

Proslavi svoga Sina…

U današnjem Evanđelju Krist nas kroz svoje obraćanje Ocu uči o tajni naše vjere, koja se prihvaća isključivo srcem, jer razum je ne može dokučiti. U tom obraćanju Ocu, dok poziva Oca na proslavljanje, zapravo nama pojašnjava da je naše osobno kršćanstvo s jedne strane stalni poziv na slavlje: na proslavu Nebeskog Oca, zapravo na proslavu svega što od Boga primamo i na materijalnom, a posebno na vjerničkom planu: na proslavu Božje snage koja nam se daruje u Presvetom Oltarskom Sakramentu; na proslavu snage Božjeg milosrđa koje nas obuzima, dok molimo: i otpusti nama duge naše…; na proslavu Božjeg praštanja koje nas obasiplje svaki puta kad u svojoj vjerničkoj savjesti posvijestimo sebi da smo počinili pa i najmanji grijeh; na stalnu proslavu svete Mise, i na proslavu Boga u svakoj molitvi, pa na koju god nakanu da molimo iz ljubavi i s vjerom.

Zapravo, jedino kroz proslavu Boga Oca u Sinu Isusu Kristu, pod vodstvom Duha Svetoga, odnosno kroz proslavu Presvetog Trojstva, možemo upoznati Boga, a to znači imati život vječni. U ovom obraćanju, u ovoj Kristovoj molitvi, kad kaže: ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao, Krist nas uči da je čovjek u središtu svega: u središtu Božje brige za sve stvoreno, i da dobrobit svijeta ne znači ništa, ako nije dobrobit za čovjeka. Jer čovjek je stvoren na sliku Božju, ali ranjen grijehom. Takva ranjena u stvorenom svijetu, Nebeski Otac ga daruje proslavljenom Sinu da ga izliječi, da ga oslobodi od grijeha, da ga opere kupelji Krvi svoje, kako bi ponovo uživao onu slavu koju ima od postanka, ono blagostanje iz Edenskog vrta, oslobođeno straha od smrti, nego prožeta zahvalnošću i slavljenjem Trojedinog Boga.

Upravo zbog toga Crkva u središte svojeg života stavlja liturgijsko SLAVLJE, da uvijek bude PROSLAVA imena Božjega, Proslava OCA i SINA i DUHA SVETOGA. Zato Crkva u svojem ciklusnom življenju kroz sva razdoblja liturgijske godine, neprestano poziva na slavlja svetkovina. Međutim, to nisu slavlja prožeta borbom za prestiž, glamur, ili rasipništvom i razvratnošću, nego slavlja prožeta iskrenom kršćanskom radošću koja dolazi upravo iz te vjere: da poznajemo Oca koji je život vječni, i da nam je Sin kod njega pripravio mjesto u istom tom vječnom životu, odnosno u Bogu. Međutim, kako kod slavlja bilo koje svečarske prigodne u ljudskom življenju, i za svaku proslavu Boga, što znači za svaku molitvu, za svako euharistijsko i bilo koje liturgijsko slavlje, potrebna je određena priprava: određeni trud i napor, koji svoje plodove daruje tek u samom slavlju, ili nakon slavlja. Zato nam u današnjem evanđelju sam Krist naglašava što je zapravo smisao kršćanskog slavlja: imamo istinski razlog za kršćansko slavlje jer od postanka pripadamo Bogu. Bogu koji nas je stvorio iz očinske ljubavi, Bogu koji nas je oslobodio od okova grijeha žrtvom na Križu i uskrsnućem, Bogu koji nas neprestano vodi svojim božanskim promislom, što ispunjavamo slijedeći vodstvo Duha Svetoga u svojim životnim nastojanjima i teškoćama. I s time se ponovno vraćamo na jedini smisao odnosno jedini način kršćanskog življenja, a to je radosno življenje. Samo na taj način se ispunjava ono što nam Isus u svom obraćanju Ocu govori kroz današnje evanđelje: I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima.

fra Franjo Dalibor Stjepanović