SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Branko Koretić: Isus je stalno prisutan među svojima

ČITANJA:

Dj 4, 1-12;

Ps 118, 1-2.4.22-24.25-27a;

Iv 21, 1-14

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.

Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo«. A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.

Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite riba što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin. Isus pristupi, uze kruh i dade im, a tako i ribu.

To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.

Riječ Božju tumači vlč. Branko Koretić:

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

Ispoviješću Tomine vjere i blaženstvom onih koji vjeruju a ne vidješe Isusa tjelesnim očima završava Ivanovo evanđelje. Uskrsli je poručio apostolima da idu u Galileju (Mt 28, 7). Apostoli se nakon blagdana Pashe, vraćaju u Galileju, na svoja mjesta, čekajući daljnje naredbe.

U današnjem evanđelju Ivan, kako sam napominje, iznosi treći slučaj Isusova ukazanja učenicima (usp. Iv 21,1-14). Spominje se sedam apostola koji se nalaze na Tiberijadskome jezeru i ribare. Bave se, dakle, ponovno zanimanjem kojim su se bavili prije nego ih je Isus pozvao. Isus se pojavljuje na obali i upućuje ih na čudesan ribolov: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Na tu Isusovu riječ prepoznaju Gospodina, bacaju mreže i ulove mnoštvo riba. Na obali je Isus već pripravio žeravicu i pristavio ribu i kruh. Tako se i tu vidi ono karakteristično za cijelu kršćansku zajednicu – da se Isus susreće i s njim se može čovjek duhovno naći na ovakvom prijateljskom sastanku kao što je zakuska, odnosno kao što je zajednička večera u kojoj se slavi spomen-čin na njega.

U ovom događaj na “Tiberijadskome moru” ima puno simbolike. Evo nekih razmišljanja. Ribolov kod sinoptika predstavlja nastup Kraljevstva (Mt 13, 47), slanje apostola (4, 19), ovdje apostolsko poslanje pod vodstvom Petra (21, 15). “Mnoštvo” ribe kazuje da su nastupila obilja mesijanskih dana kao u Kani vina (Iv 2, 6), umnažanje kruhova u pustinji (6, 11), vode života (11,14), života u obilju (10, 10), punine dara Duha (3, 34). Broj velikih riba 153 ostao je upečaćen u sjećanju Ivanovu. Mnoštvo se obično kazuje nekim okruglim brojem. Zašto ovdje taj neobični broj? Toliko ima vrsta ribe u jezeru? – ovdje se vidi simbolizam brojeva. U svim tumačenjima broja 153 naglašuje se općenitost.

“Mreža se ne raskine”. Mreža predstavlja Crkvu koju vodi Petar. Učenici su “ribari ljudi” (Mk 1, 17). Mnoštvo koje ulazi u Crkvu ne razdire njeno jedinstvo. To jedinstvo čuva euharistija. To je kao i ovdje uvijek blagovanje s Uskrslim Gospodinom, koji je prisutan u našim euharistijama. Prva Crkva je to živo doživljavala i pozdravljala usklikom: Maranatha! Nastojmo da to bude i naš usklik vjere, dok slavimo euharistiju, spomen čin Isusove muke i uskrsnuća, znak našeg zajedništva i jedinstva.

Učenici poslije Isusova uskrsnuća prepoznaju svoga Učitelja u karakterističnim gestama i znakovima što ih je Isus dok je bio živ činio. Što im je tada govorio, živo im dolazi u svijest, oni to prepoznaju u ovom »nepoznatom« kojega sad u različitim ukazanjima vide.

Takve karakteristične situacije u kojima se Isus njima javlja postaju u kršćanskim zajednicama prvih vremena, a postaju i u kršćanskim zajednicama tijekom svih vremena znak njegove prisutnosti. Isus svojim ukazanjima u takvim situacijama želi naznačiti okvir svoje stalne prisutnosti među svojima, da mogu svi vjernici njega naći, sresti i s njim se družiti.

To je i u ovo naše vrijeme glavni zadatak nas koji želimo dublje ući u smisao otajstava, u smisao onoga svega što je Isus ostavio svojoj Crkvi kao zadatak i kao sredstvo. Zadatak da to drugima proglasimo, navijestimo i ujedno kao sredstvo da kao Crkva-zajednica od toga živimo i preko toga se unutar svoga osobnog duhovnog života razvijamo te i druge time privodimo Kristu, odnosno da drugima približavamo ono bogatstvo Božje milosti koje se očitovalo po Isusu Kristu. Znakovi i riječi Isusove – to je ono od čega svi mi moramo živjeti.

Zato je važno da se ispitujemo kako se koristimo tim svetim znakovima, sakramentima. Kako se koristimo riječima Isusovim? Prepoznaje li se u tome što znakovito činimo Isusa Krista? Eto, učenici čim su čuli tako karakteristične riječi Isusove i čim su ugledali njegove geste, odmah su znali – to je on! Nije ovdje u Ivanovu opisu bez razloga naglašeno da ga nitko nije pitao tko je on. Svi su znali da je to on. Ako su ga očima gledali i očima prepoznali, zašto bi ga onda uopće pitali?

Vidite, tu su bili znakovi po kojima su oni duhovno, očima vjere znali da je to on. Inače bi mislili da je to utvara, ili bi mislili da imaju halucinaciju, kakvo priviđenje. Ne bi sami sebe razumjeli, ali su sada, vidjevši karakterističan znak i čuvši karakterističnu njegovu riječ, sigurno znali da je to on.

Tako i mi kada se okupljamo u njegovo ime, kao i na svim sastancima kad dođemo slaviti sveta otajstva moramo u tim otajstvima, svetim znakovima, prepoznati njega s nama.

To je ono karakteristično Isusovo što na ovome svijetu stvarno i djelotvorno imamo. Zato rado dolazimo. Dapače, uvijek s unutarnjim žarom prilazimo tim svetim otajstvima jer živom vjerom znamo da je tu On s nama. Ne treba nam to netko ponovno i ponovno tumačiti, mi znamo, već smo vlastitim iskustvom vjere upoznali da je tu on s nama. Gledamo ga duhovnim očima srca, vjerom njemu otvorena.

Vlč. Branko Koretić, župnik župe sv. Petra apostola Ivanić Grad