PETAK 16:30 Na putu do Uskrsa s fra Josipom Repešom

Ja sam haljina, lijepa, u jednom komadu otkana, u jednom malenom kutku Josipove kuće, na tkalačkom stanu, nježnim Marijinim rukama. Za svog sina je tražila najljepše, tražila je mjesto u kojem će sakriti malene čestice svoje ljubavi. Promatrala je ovce na ispaši, zadovoljno se smješkala dok je runo na njima raslo, izabrala je najljepše i najmekše za svoju najdražu haljinu.

Dok je pročišćavala runo od mrtvih vlakana, u mislima je prebirala sve milosne trenutke: kako ju je anđeo na izvoru susreo, u kući pozdravio i Radosnu vijest navijestio. Iako nije znala što je Bog iska, spremno mu se poklonila i život svoj predala. Svaku muku i neizvjesnost kroz niti runa mekim je prstima provlačila.

A slike su se izmjenjivale: Josip, Elizabeta, Zaharija, maleni Ivan, pa Betlehem, pastiri, trojica mudraca. S bolnim grčem, kao da je na grop naišla, sjetila se bijega u Egipat i onog susreta sa starim Šimunom. Nije znala što od nje Bog traži, ali je sve to u srce pohranjivala. Slažući niti, dio po dio, svoju je povijest tkala u toj lijepoj haljini. Znala je da će svoga sina kao udovica morati ispratiti, kući ostati dok on po svijetu hodi. Bilo joj je teško to spoznati, iako zna da Bog na neznatne uvijek pogled svrne. Znam Gospode da nas voliš, ali nekad je teško sve to shvatiti, a još teže prihvatiti.

Zato majka svojem milom sinu haljinu priprema. Odgojila ga je pošteno i lijepo pa nek’ i čist i uredan bude. Neka svojim riječima i djelima svjedoči ljubav svih onih koji su ga brižno odgajali, čuvali i dobru upućivali. Samo je muči ona misao starog Šimuna. Koliko veseli, toliko i muči. Znam da je On nada ovom svijetu, ali zašto muka, zašto bol vreba na Njega kad ga svim srcem želim zagrliti.

Ja sam haljina, znak brižne majke svojem milom sinu. Ja svjedočim što znači ljubiti, znam što znači u besane noći bdjeti i raditi, mirom ispunjati sve prisutne. Znam kako ga je uspavljivala pjesmom kao dijete milo. Znam, iako nisam tada postojala, ali majka me otkajući u jednom komadu pjesmom hranila i šapatom povezivala, kao da je u meni, novoj lijepoj haljini, željela istkati svih trideset godina milosti života.

Sjećam se kako se nasmijao kad me je darovala Njemu. Sjećam se kako mu je srce zatreperilo kad me obukao. Tada sam i ja zablistala. Znala sam da sam lijepa, ali svoju sam ljepotu na Dobrome otkrila. Ja sam haljina, lijepa, u jednom komadu otkana. Bila sam prisutna kad je gladne hranio, žalosne tješio, bolesnima vraćao dah života. Mislila sam da nema kraja mojoj sreći. Bio je sretan On, a ja još sretnija. Osjećala sam još jače sve one majčinske uzdahe dok me po Njegovoj mjeri skrojila. Osjetila sam se vrijednom, korisnom, za dobro predodređenom.

Sad sam tužna, sama, bačena ispod drveta križa, poškropljena krvlju mojega Gospodina. Osjetila sam jecaj majke pod križem i molitvu predanja Sinu i Ocu. Htjeli su me rastrgati, ali i ovako zaprljana svidjeh im se i baciše za mene kocku. Ja, plod ljubavi, sada postadoh plijen kockara. Sad sam u nečijoj torbi ili kao dar ili kao ratni plijen. Kao u nekoj tamnici. Međutim, nije mi žao. Jer čula sam kako onaj satnik priča da je moj Gospodin mrtav ustao. Kažu, povjerovao Mu je, obratio se i sad me traži kao dragu relikviju.

Fra Josip Repeša