SRIJEDA 16:30 Na putu do Uskrsa s fra Josipom Repešom

Ja sam drvo, deblo, stablo. Ima nas raznih vrsta, mekših i čvršćih. One tanje stabljike, bogate sokovima, djeca rado uberu i prave lijepe svirale. Izrezbare našu koru i načine lijepe šare kojima se predstavimo svojom ljepotom. Kad nam stablo očvrsne, sijeku nam grane, pile ih, ponekad i čitavo stablo. Tek onda počinje lijepa igra misli i djela. Za nekog ću postati stol, stolica, lijepa nosiljka ili ograda.

Sjećam se kako me promatrao, igrajući se na mojim granama. Josip mu je, dok je bio dječak, otkrivao kako drvo nije samo lijepa svirala, nego i dobro sredstvo. Drvo treba upoznati, obrađivati, njegovati i brižno oblikovati u nešto lijepo. Neki kreativci mogu od drveta napraviti i kip. Meni je najdraže kad me iz obične grane pretvore u žlicu. Onako bih ostao negdje osamljen i nekoristan, a ovako i dalje živim, služim, koristan kao žlica, zdjela, kolijevka ili stolica.

Obrađivao me je, proučavao moje stjenke i pretvarao u nešto što ni ja nisam znao da mogu biti. Kao da se tim poslom seoskog tesara spremao za nešto više i veličanstvenije od običnog struganja moje tvrde kore. Napravio je štap koji mu je bio najbolji prijatelj u beskonačnim šetnjama. Koliko tek on zna tajni našeg prijatelja! Znao bi mi prepričavati kako je, dok ga je držao u rukama, s nekim razgovarao, ali kako nikoga nije vidio, samo je osjetio nešto veličanstveno. Nevidljivo, ali ipak tako iznenađujuće toplo i ugodno.

Jednog dana otišao je iz Nazareta. Majka ga je ispratila suznih očiju, kao da je nešto slutila. Prije polaska ušao je u tesarsku radionu, onu koju je naslijedio od pokojnog Josipa. Otišao je i samo sa sobom prijatelja štapa ponio. Kasnije sam čuo da je i njega ostavio na Jordanu i povukao se sam u pustinju.

Kasnije su i mene sasjekli na duge grede, istesali i u Sveti grad odnijeli. Nisam znao kako me planiraju iskoristiti. Za frulu sam prestar, a za stol sam neugledan. Možda sam im potreban mrtav, tek za ogrijev. Postavili su me kao neki stup na izlazu iz grada. Sjećam se dana kad su se mnogi okupili, nosili palmine i maslinove grane, nekog su dočekali kao velikog gosta. Ne znam tko je to bio, ali sam čuo u daljini pjesmu ‘Hosana..’ Nisam je razumio jer je tada neki vojnik pored mene nešto radio, tesao neke grane. On je slab tesar. Moj prijatelj je ipak to nježnije radio…

Nakon nekoliko sam dana opet vidio veliko mnoštvo oko mene, ovaj put nisu bili veseli. Umjesto grančica u rukama, imali su stisnute šake, umjesto pjesme čujem psovke i plač. Doveli su neke osuđenike, među njima i mog prijatelja. Ni danas ne znam zašto, pa bio je dobar tesar. Iako su ga na mene čavlima prikovali, u mojim žilama je prostrujila Njegova krv. Kad sam ga na sebi obješenog čuo, u meni se obnovio život. Oživio sam kao nekad kada mi se po granama penjao. Sad još bolje znam, uistinu je bio dobar čovjek, sin Božji.

Samo za kraj još jedan citat, nije mi potpuno jasan, ali svejedno ga s Vama dijelim: ‘Oprosti im Gospodine, jer ne znaju što čine’. Možda i s nama Bog, naš tesar, u nama uspije nešto učiniti od tvrde naravi.

Fra Josip Repeša