SVAKODNEVNO U 7:45 Fra Josip Repeša: Osobno ne sudjelovanje na misi čini nas Lazarima današnjice

ČITANJA:

Ez 37, 12-14;

Ps 130, 1-8;

Rim 8, 8-11;

Iv 11, 1-45

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus:»Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu.

Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas – da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.

Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.

Riječ Božju tumači fra Josip Repeša:

Dragi brate i sestro, mir tebi!

U tišini ovog nedjeljnog dana, kada su nam crkve, nažalost prazne zbog nametnute situacije teško je razmatrati Riječi svetoga Evanđelja. Kristovo predanje mukom i smrću na križu zvuči i do danas jako okrutno i puno beznađa. Tišina groba nakon oproštaja sa pokojnikom obitelji i prijateljima najteže pada. Oproštaj od pokojnika otvara niz pitanja s kojima se moraju nositi.

Odvojenost od osobnog sudjelovanja na svetoj misi čini nas nekim načinom Lazarom današnjeg vremena. Nametnute mjere prevencije mnogima izgledaju ubijanje načina života kakvog poznajemo. Pored niza stvari koje su nam se činile logičnim, otići sa prijateljima na kavu, kod frizera, na nogomet… mnogima je logično biti sudionik svetog misnog slavlja u crkvi, susret sa živim Bogom. Danas to, nažalost, ne možemo imati.

Zar nam se ne nameće pitanje Marije: Gospodine, da si bio ovdje, moj naviknuti život ne bi umro, ne bi nestao … A, Gospodin duboko potresen našom nemoći i žalosti zaplakanih očiju ipak daje znak vjere i pouzdanja: Ne boj se, ja sam Uskrsnuće i život. Tvoj život, tvoj Lazar nije umro nego samo spava. Probudit ću ga i vratiti u život.

Lazar je u grobu proboravio četiri dana, Židovi toga vremena su vjerovali da je duša pokojnika tri dana u blizini, a onda odlazi. Oživjeti onoga koji se već raspada, nestaje – zvuči nemoguće. Slične pomisli i danas, nažalost, mnogi pomišljaju: Ovo je predugo, predaleko otišlo, teško će se popraviti, vratiti. Ali, Bog ne odustaje od nas. On i dalje daje nadu, uz Njega se sve može popraviti, povratiti. Potrebno je vjerovati. Ne moramo povjerovati tek na uspjehu koliko je bitno vjerovati kad svaka logika prestaje. Tada smo još živi, nedamo se.

Tišina praznih crkava koje odzvanjanju osamljenim glasom svećenika u tihoj misi znak je nade da će nam Bog povratiti mir i radost zajedništva slavlja svete mise u našim crkvama. A uz to, mnoge navike, o kojima je ovisilo naše raspoloženje ponovno će se vratiti.

Brate, sestro, ne zaustavi se na sadašnjem teškom trenutku. Pogledaj naprijed jer nas Uskrs očekuje, Uskrs pobjede nakon tegobnih situacija.

Mir i stabilnost, svima vama!

Fra Josip Repeša, župnik župe Navještenja BDM Vrgorac