Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Silvio Košćak: Boga bezuvjetno ljubimo malim svakodnevnim djelima, a ne velikim čudima

/ sd

ČITANJA:

Hoš 14, 2-10;

Ps 81, 7-11.14.17;

Mk 12, 28b-34

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Isusu jedan od pismoznanaca i upita ga: »Koja je zapovijed prva od sviju?« Isus odgovori: »Prva je: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!«

»Druga je: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Nema druge zapovijedi veće od tih.«

Nato će mu pismoznanac: »Dobro, učitelju! Po istini si kazao: On je jedini, nema drugoga osim njega. Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga — više je nego sve paljenice i žrtve.«

Kad Isus vidje kako je pametno odgovorio, reče mu: »Nisi daleko od kraljevstva Božjega!« I nitko se više nije usuđivao pitati ga.

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Prva je zapovijed: Slušaj, Izraele! Gospodin Bog naš Gospodin je jedini. Zato ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svojega, iz sve duše svoje, iz svega uma svojega, i iz sve snage svoje!

Bog je onaj koji nas ljubi u svakom trenutku našeg života. Bio je uz nas u trenutku našeg začeća, bio je uz nas u trenutku našeg rođenja. U svakom našem poslu Bog je uz nas, prati nas svojom rukom, štiti nas i ne želi da propadnemo. Ljubi nas ljubavlju koju teško možemo pojmiti, koju često teško prihvaćamo. Ljubi nas i u trenucima kada griješimo. Uz nas je da nam pruži svoju ruku u trenucima kada, možemo tako reći, dolazimo sebi nakon lutanja krivim putevima.

U našim svakodnevicama toliko nas toga odvlači od Boga koji nas ne prestaje ljubiti. Suvremeni život i od nas kršćana traži toliko žrtve. S jedne strane toliko nas toga u svijetu odvlači od pobožnog života, a s druge strane toliko je toga unutar zajednice što nam onemogućava realan odnos prema životu, posebno životu vjere. A Bog od nas traži tako malo: bezuvjetno povjerenje u njegovu ljubav, otvorenost ljubavi kojom nas ljubi. Boga bezuvjetno ne ljubimo velikim čudima. Ljubimo ga malim, svakodnevnim djelima: redovitim vršenjem svakodnevnih dužnosti. Bog se nalazi u svakodnevici, čeka nas u ljudima s kojima radimo, prijateljima, ali i manje dragim ljudima. Bog nam prilazi u našoj djeci, našim očevima i majkama, našim učiteljima, profesorima. Bog je stalno kraj nas u malim znakovima svakodnevice i traži da tu svakodnevicu radosno prihvatimo. Kada pokušavamo odgovoriti na Božju ljubav, pobjeđujemo sve zapreke; bez ljubavi se čak i najmanje poteškoće čine nesavladivima. U zajedništvu s Bogom sve se može podnijeti (Francisco Fernández Carvajal).

Zato stoji druga zapovijed: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav prema Bogu pokazujemo konkretnom ljubavlju za čovjeka. Treba voljeti i Boga i čovjeka, čovjeka nikada više nego Boga ili protivno Bogu ili jednako kao Bogu (Francisco Fernández Carvajal). Kao što Bog nije isključiv, ni mi ne trebamo biti isključivi u svom poimanju ljubavi, ali i u njezinom konkretnom iskazu u svakodnevici.

Čini se kao da je u posljednje vrijeme sva korizma prožeta promišljanjima o konkretnosti ljubavi prema čovjeku. Trudimo se odricati, nastojimo pomagati braći i sestrama, posebno se brinemo o siromašnima, tražimo sve više načina, sve više konkretnih osoba kojima je pomoć potrebna. Trudimo se biti što originalniji u tim konkretnim putevima pomoći pa se organiziraju razne akcije u kojima sudjeluje velik broj volontera, ljudi koji žrtvuju za čovjeka moguću zaradu i slobodno vrijeme. No, sve ovo često se pretvara u isključivost. Kao da smo Boga isključili! Da, svakako činimo sva svoja dobra djela za Boga, ali kao da je ta ljubav površna. U bližnjemu prepoznati Boga, to je drugotni cilj korizmenih nastojanja. Prvi je cilj korizmenih povlačenja u pustinju, šutnju, molitvu, razmatranje, razne pobožnosti, u Bogu prepoznati bližnjega. I to bližnji koji me ljubi kad me svi ostave, kad mi svi ljudi kojima pomažem ne kažu ni hvala, kada me sredina u kojoj živim poradi mojih nastojanja da pobožno i sveto živim svoju korizmu odbacuje, kada sam padam na putu prema vrhuncu korizme. Jer, korizma je poput križnog puta, poput Kalvarije, a ta gora je slika našeg vjerničkog života, posebno u korizmenom vremenu. Spremno krećemo, ali već na samom početku padamo, i to padamo često. Padamo, udaraju nas požude, griješimo, malakšemo na putu ljubavi prema ljudima, prema Bogu. Ali ako smo ustrajni u usponu, makar i padali, pronaći će se jedan Cirenac, jedan kojeg će netko od naših najbližih natjerati da nam pomogne. Stići ćemo tada do vrha, izmučeni, izranjeni, svučeni do gola u ruganju naše braće i sestara, ali na vrhu nas čeka vječnost Uskrsa i zajedništvo sa Bogom ljubavi koji nas nikad nije i neće napustiti.

Vlč. Silvio Košćak, župnik župa u Legradu i Đelekovcu

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja