Isus svima želi biti Spasitelj, Učitelj!

ČITANJA:

2Kr 5,14-17;

Ps 98,1-4;

2Tim 2,8-13;

Lk 17,11-19

Tekst evanđelja:

Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«

U današnjem evanđeoskom odlomku koji pred nas Crkva stavlja ponovno susrećemo Isusa koji je otvoren baš svima. Svima želi biti Spasitelj, Učitelj. Svoju ruku neće uskratiti ni onima koji se gotovo nisu ni računali u živa bića. To su bolesnici koji zbog zarazne bolesti koju imaju posve su isključeni iz svih ljudskih društava. Moraju izbjegavati susrete sa drugim ljudima, a ukoliko bi se ipak dogodilo da su primorani nekoga susresti onda bi bili dužni već iz daljine vikati Nečist, Nečist. O ozdravljenju nije bilo govora, bilo je nemoguće i ravno mogućnosti da netko uskrsne od mrtvih. S druge strane, društvo onoga vremena nije tako unesrećene ljude pretjerano žalilo, jer se smatralo kako se Božji blagoslov očituje jedino u zdravlju, dugom životu i brojnom potomstvu. Ukoliko je nekom nešto od toga manjkalo onda je zasigurno svojim grijesima to zaslužio. Ako ne baš on onda sigurno njegovi preci.

U toj svojoj beznadnoj situaciji ovi gubavci umjesto nečist viču Isuse, Učitelju, smiluj se. Prepoznali su u Isusu lice milosrđa koje će uočiti njihovu bijedu, lice koje ih neće osuditi, lice koje neće svoj pogled od njih odvratiti. Isus ih upućuje da se pokažu svećenicima. Zakon je propisivao da bolesnik treba doći pred svećenika koji će utvrditi radi li se o ozdravljenju. Ako ustvrdi ozdravljenje onda će učiniti obrede čišćenja i bolesnik će ponovno moći sudjelovati u redovitom društvenom životu. Samo jedan od ove desetorice se vraća kako bi Bogu zahvalio za primljeni dar ozdravljenja. Samo ovom jednom Isus poručuje da ga je vjera spasila. Time se želi ukazati kako u ovoj zgodi nije toliko bilo važno samo ozdravljenje, nego je ono trebalo dovesti do istinskog susreta s Bogom. Nikada u evanđeljima nisu ozdravljenja, čudesa na prvom mjestu, ona su uvijek popratne pojave dolaska Kraljevstva Božjeg među ljude, ona su uvijek posljedica, pokazatelj da ako se čudesa događaju da je nastupilo Kraljevstvo Božje koje je puno veće čudo od samih fizičkih ozdravljenja.

Da bi ovo sve bilo još dramatičnije, evanđelist Luka uzgredno kazuje kako je riječ o Samarijancu. Tuđincu koji nije imao prilike učiti Zakon, koji uopće nije imao jasnu sliku Boga – on jedini prepoznaje kako nije ozdravio samo zbog ozdravljenja već da bi Boga slavio, da bi se dogodio Istinski susret s Učiteljem kojega je iz daljine zazivao željan upravo Njega. Ovaj Samarijanac prepoznaje u Isusu iz Nazareta Boga koji mu daje ozdravljenje postajući tako živi primjer vjernika koji svoju vjeru ne završava samo u čudesima nego se vraća i prima poslanje da Ustane, da krene dalje.

I ove nedjelje mnogi od kršćana, katolika neće poći na susret sa živim Gospodinom na nedjeljnu Svetu misu. Ipak, mnogi će i poći. Što ćemo učiniti sa tim susretom? Hoćemo li prepoznati znakove kraljevstva Božjega koje je među nama ili ćemo se vratiti svojim uhodanim putovima, okrenuti oko samih sebe i vlastitih potreba i želja. Odvažimo se i krenimo. Pronaći ćemo Isusa ondje gdje se najmanje nadamo. I nama će reći „Ustani, idi, vjera te tvoja spasila“.

Vlč. Luka Ćosić, župni vikar župe Bezgrješnog začeća BDM u Valpovu