Što je vjera?

ČITANJA:

Kol 1,15-20;

Ps 100,1b-5;

Lk 5,33-39

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Rekoše Isusu farizeji i pismoznanci: »Učenici Ivanovi, a tako i farizejski, počesto poste i obavljaju molitve, tvoji pak jedu i piju.« Reče im Isus: »Ne možete svatove prisiliti da poste dok je zaručnik s njima. Doći će već dani: kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti, u one dane!«

A kazivao im je i prispodobu: »Nitko neće otparati krpe s novog odijela da je stavi na staro odijelo. Inače će i novo rasparati, a starom neće pristajati krpa s novoga.« »I nitko ne ulijeva novo vino u stare mješine. Inače će novo vino proderati mješine pa će se i ono proliti i mješine će propasti. Nego, novo vino neka se ulijeva u nove mješine!« »I nitko pijuć staro, ne zaželi novoga. Ta veli se: ‘Valja staro!’«

Naša spoznaja svijeta temelji se na pet tjelesnih osjetila, od kojih najveći udio imaju oči. Da bismo nečega bili svjesni, moramo ga primiti kojim od osjetila, koja reagiraju na fizičke, materijalne podražaja, a kako Bog nije materija, ne možemo ga izravno spoznati, zato sveti Pavao govori o Bogu nevidljivome, što sveti Ivan u proslovu svoga Evanđelja jasno potvrđuje: „Boga nitko nije vidio.“

Kako onda uopće dolazimo do spoznaje Boga, ako ga ne možemo vidjeti ni izravno upoznati? Odgovor je u isto vrijeme složen i jednostavan – Boga spoznajemo razumom i vjerom. Razum nas vodi do Boga kao posljednjeg uzroka, kao tvorca i ureditelja svega stvorenoga. Jednostavno rečeno, razumom dolazimo do zaključka, da Bog jest.

Ipak sam razum nas ne može dovesti do Boga, zato nam je on sam došao u susret, objavio nam se kao Otac, Sin i Duh Sveti, govorio je preko proroka i ta nam objava dolazi po Svetom Pismu. Međutim, ni proročki govor nam ne bi pomogao upoznati Boga osobno, zato je Riječ Božja uzela naše tijelo, postala čovjekom i boravila među nama.

U liku Isusa Krista Boga upoznajemo na naš ljudski način, jer dok je bio među nama, moglo ga se vidjeti, dotaknuti, upoznati tjelesnim osjetilima. Stoga nam i govori Pavao u današnjem čitanju, da je Isus Krist slika nevidljivoga Boga. Sam Isus kaže: „Tko mene vidi, vidi i Oca, ja i Otac jedno smo. Ja sam u Ocu i Otac u meni.“ To je oslonac našoj osobnoj vjeri, jer Bog nije dalek i nedohvatljiv, uzeo je naš lik, možemo razmišljati o njegovu liku, osjećati njegovo prijateljstvo, govoriti s njime našim ljudskim jezikom.

Vjera je svojevrsno hodanje po žici, u kojem treba čuvati apsolutnu ravnotežu, inače ćemo lako upasti u zabludu. Već sama temeljna istina naše vjere da je Bog jedan i da su tri Božanske Osobe slika je toga hoda po žici, jer ako mislimo samo na prvi dio, zalutat ćemo poput takozvanih Jehovinih svjedoka, a ako ostanemo samo pri drugom dijelu, upast ćemo u mnogoboštvo. A tako je i s vjerom u Isusa Krista, jer vjerujemo da je pravi Bog i pravi čovjek. Bilo ih je koji su zabrazdili u odnosu na drugi članak vjere u Isusa, vjerovali su samo u njegovo Božanstvo i na koncu nijekali njegovo čovještvo. Ali je daleko više, pogotovo u naše vrijeme, onih koji niječu njegovo Božanstvo. Ima toliko knjiga, filmova, televizijskih programa i javnih naučavanja, gdje se Isusa želi prikazati kao humanitarca, zanesenjaka, hipija, buntovnika i još mnogo toga, a zaključak im je uvijek isti: Isus je bio običan čovjek, a sve ono o njegovim čudesima, pogotovo o njegovu Uskrsnuće, naknadno su izmišljene priče.

Sveti Augustin je poučavao ondašnje slušatelje da se klanjaju Isusu kao Bogu, a da njeguju prijateljsvo s njime kao s pravim čovjekom, da se ne stide pripisati mu sve ljudske osobine i slabosti osim grijeha, nakon što su ga promatrali u Božanskoj slavi. Kao što je u svoje vrijeme pitao apostole Isus pita i nas: „Što kažu ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Odgovorimo s apostolima: „Kao i onda tako i sada, svijet govori svašta i štošta.“ A on onda i nas pita: „A što kažete vi, tko sam ja?“ Odgovarajmo svojim ustima i svojom vjerom, zajedno s Petrom: „Ti si Krist, Sin Božji“, zajedno s Tomom: „Gospodin moj i Bog moj!“, i danas zajedno s Pavlom: „Ti si slika nevidljivoga Boga.“