Licemjerje među kršćanima

ČITANJA:

2Kor 9,6-11;

Ps 112,1-4.9;

Mt 6,1-6.16-18

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršću ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«

Riječ koja se tri puta ponavlja u današnjem evanđelju je: licemjeri. Hrvatski jezični portal navodi da je licemjer: „onaj koji se predstavlja kao dobar i ispravan, onaj koji prikriva svoju pravu prirodu hineći osjećaje i stavove koji nisu njegovi”. Etimološki riječ „hipokrizija“ (licemjerje) dolazi od grčke riječi hypokrisi koja znači: gluma, ljubomora, kukavica i slično. “Hipokrit” u antičkoj Grčkoj je bio termin za glumca, odnosno osobu koja namjerno zavarava druge. Na žalost licemjerje nije bilo prisutno samo kod farizeja i drugih crkvenih velikodostojnika Isusovog vremena, ono je i danas prisutno među nama kršćanima. Koliko puta sam imao potrebu biti dobar pred drugima, pokazati se kako sam ja pravi vjernik? Koliko sam puta tražio veću pobožnost kod sebe i drugih, ne doživljavajući drugoga koji u svojim svakodnevnim brigama možda ne živi onako kako sam ja zamislilo da treba.

Isusov poziv da činimo dobro, molimo i postimo u skrovitosti, mogao bi netko krivo razumjeti, kao da je vjera privatna stvar. Ne treba se isticati, ne treba drugima nešto nametati. Treba svoju vjeru živjeti isključivo u četiri zida ili slično. To sigurno nije ono što Isus želi. Bit današnjeg evanđeoskog ulomka je: Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide… rekao bih: Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima „samo“ da vas oni vide. A to znači da živeći svoju vjeru, možemo doći u opasnost da „javno“ govorimo i živimo jedno (hineći i glumeći pred drugima), a da nam je u srcu potpuno nešto drugo. Stoga, imamo na žalost danas: svećenika koji naizvan primjereno vrše svoju službu, ali su zarobljeni drugim stvarima ili osobama, vjernika koji redovito idu u crkvu na sv. misu, čine dobra djela, a imaju ne sređene obiteljske, poslovne, (ne)prijateljske, susjedske odnose.

Zatim, imamo kršćana koji će se izjasniti da su vjernici, ali se neće zalagati, niti podržati moralne vrijednosti u društvu, politici, školstvu, odgoju i slično. Isus nas poziva da u skrovitosti svoga srca otkrijemo vrijednost povezanosti s njime: kroz upoznavanje i nasljedovanje Božje dobrote, kroz povezivanje i uranjanje u Božju blizinu molitvom, te kroz spremnost na prihvaćanje žrtve i odricanja. To je onda garancija, da vjeru i Božje zapovijedi neću živjeti radi drugih, prilagođavajući ih svojim potrebama i zahtjevima vremena. Nego da ću bez glumatanja, svjestan svojih slabosti i ograničenosti nastojati svjedočiti, i javno pred drugima, ali uvijek pazeći da moja dobra djela, molitvu i post prati moj predani život. Tada će mi Gospodin uzvratiti stostruko.