Što se nalazi u srcu?

ČITANJA:

2Kor 4,7-15;

Ps 116,10-11.15-18;

Mt 5,27-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu. Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo bude bačeno u pakao. Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao. Rečeno je također: Tko otpusti svoju ženu, neka joj dade otpusnicu. A ja vam kažem: Tko god otpusti svoju ženu – osim zbog bludništva – navodi je na preljub i tko se god otpuštenom oženi, čini preljub.«

Ovo su riječi Gospodina našega Isusa Krista. Kršćaninu svakako istinite i svete – inače se nema zbog čega nazivati kršćaninom. U današnjem svijetu prepunom rastava i raspadnutih brakova, ljudi ulaze očito iz pogrešnih razloga u brak. Naposljetku, što je brak? Očitovanje, pred nekime, ili nečime. Čini se da mogu ljudi zapravo ulaze u brakove zbog tradicije. Jer bračna je prisega zapravo prisega pred Bogom, i nema smisla očitovati se pred ikime nego Bogom. Pred kojim čovjekom ikoji drugi čovjek mora polagati račune? Ako čovjek, očitovavši se, “za sva vremena”, pogazi nešto svoje, kako može očekivati Božji blagoslov? Zbog toga svaki čovjek mora jako dobro i duboko preispitati svoju savjest i što on zaista želi. Netko se posklizne pri odabiru partnera. Ali ako partner ne želi recimo se pomoliti sa supružnikom u braku, zašto takvog partnera odabirati? Doista, on onda služi za izgrađivanje duha. Nekima se desi dijete – pa trkom žure u brak. I onda se kaju da im nije divno, i da partner nije idealan, ali da su se “morali” oženiti zbog društva. Ali gdje su bili kada su začeli? O čemu su onda razmišljali. Tako – neka svatko polaže račune za ono što svjesno čini. Blago onima koje je netko silovao ili neke druge grozne stvari činio jer autor toga neće pobjeći ruci živoga Boga. Vara se takav, jer on je Bog živih, a ne mrtvih. Neka pročita kako stoji zapisano: “Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev”. I svaku suzu će otrti sa očiju svojeg djeteta.

Riječ je u odsječku o preljubu, sablazni i rastavi braka. Gdje počinje preljub? Prema starom zakonu, a i suvremenom kaznenom pravu, vrijedi samo vanjski ostvareni i učinjeni čin. Isus pak pita – koja je zapravo u konačnici Božja volja i gdje je ta volja. Vanjski je čin samo vidljivi izričaj, odjelotvorenje onoga što se davno već dogodilo u srcu, u mislima. Misao se pretoči u žudnju, a žudnja u djelo. Nijedno djelo ne počinje činjenjem, pukim vanjskim izvršenjem ubojstva ili preljuba.

Što zamućuje moj pogled? Što je spoticaj mome bližnjemu u mome ponašanju? U čemu ga priječim da ide pravim putem, da postigne svoj cilj? Isus jasno veli: Zlo se rađa u srcu. Pazi na svoje srce i misli. I oči i ruke su instrumenti srca. Srce se njima služi u činjenju zla.

U Isusu se očituje i više od Mojsija, više od Salomona, Hrama, Jone. Daleko više od prebučnih revolucionara koji bi htjeli preokrenuti vanjski poredak u svijetu i, a u svome srcu ostaju stari, zli, pokvareni, pohotni. Isus se bori za čovjeka pojedinca, za ono što bi stari rekli “in-dividuum”, nepodvojenu osobu u doslovnom smislu riječi. Nepodvojenu u odnosu na sebe, Boga i bližnjega. Isus je za nutarnju nepocijepanost, cjelovitost, potpunost. Čovjek nije roba, tako ni brak nije roba za potrošnju, pogotovo ne u obliku u kome se danas nudi čovjek, poglavito osobe ženskoga spola.

A to je daleko veće od bilo kakve i koje revolucije. Isus je za cjelovitost osobe i cjelovitu odgovornost. Ako je nekima Isusovo poimanje braka i bračne vjernosti nalik represivnom moralu (kad smo suočeni s prilikama gdje se svaki treći brak razvodi, a govor o grijesima s tog područja u očima prosvijetljenih suvremenika samo sredstvo da se u čovjeku porode osjećaji krivnje i grižnje savjesti), zašto onda ti isti ne prihvate u ime čovještva i čovječanstva druge Isusove antiteze, npr. one o ubijanju, nenasilju, praštanju, zakletvi? Nije li velika istina da je u svakom sukobu, na užem ili širem prostoru, u domeni osoba ili naroda pa i cijelog svijeta, pobjednik zapravo jedino smrt.

U svakom ratu – a to nam je postalo bjelodano jasno napose u našem domovinskom – smrt je konačni pobjednik na bojnom polju. Nema te ideje ili ideala za koji bi se isplatilo bilo što ili koga ubiti. Dakle, Isus ide puno dalje od svih mogućih pacifista, demonstranata, preduhitruje nas za cijelu budućnost. Vidimo, Isus se ne uklapa ni u koje poimanje, ni ono od jučer, ni ovo od danas, niti ono od sutra. Pa i onaj tko se na njega poziva, olako dolazi i sam u sukob s njime. Kamen spoticanja svakome, tko se ne usmjeri prema Bogu. Očito je jedno: Isusu se može reći samo radikalno: da ili ne! U konačnici je pitanje: Što je s mojim i tvojim srcem? Što se u njemu nalazi i kakve se misli tu rađaju?

Isus u ovome odsječku kritizira postojeće stanje u ondašnjem židovstvu. To bijaše patrijarhalno društvo u kome žene bijahu bez ikakvih prava. Muškarac je prema vlastitu nahođenju imao pravo otpustiti ženu iz braka, pa čak i iz najbanalnijih razloga. Isus vraća dostojanstvo svakoj osobi, napose onoj pogaženoj, poniženoj, onima koji su izloženi samovolji svojih bračnih partnera. On postaje zaštitnikom braka, žene, zaštitnikom zdrave spolnosti. On je uzor čiste i prave ljubavi prema svakome čovjeku i zato treba poći u njegovu školu razumijevanja i ljubavi.

Treba pak i krajnje ozbiljno prihvatiti Isusove riječi o samosakaćenju. Iskopati oči, odsjeći ruke, udove, odstraniti one udove koji čovjeka navode na grijeh, požudu. U blaženstvima pak Isus govori o onima koji su čista srca. Takvi Boga gledaju. Nepomućena pogleda, lišena svakoga egoizma, požude, strasti. Imati osjećaje Isusa Krista u sebi! On kao da nam veli: Kao da želi reći: Prestani biti pohotnik u srcu, koji požudno vreba na bližnjega, na kraju ubijajući samoga sebe, razarajući svoju egzistenciju, umirući od svoje požude. Tek kad se sa sobom izmiriš, prestaje biti problem ono što te muči. Mudrost je to svih velikih umnih i mudrih ljudi koji su ovladali sobom i svojim strastima.

Nije dobro da čovjek bude sam. Život u svetosti ne može se provoditi sa bezbožnikom. Svatko neka se dobro preispita sa kim i kako želi služiti Kristu. Ljudi su društvena bića. Potrebna je dakle zajednica. U kakvoj zajednici – bračnoj ili nekoj drugoj služiti Bogu – to čovjek mora odlučiti. Ali služiti Bogu – jer malo je onih koji život pronalaze.