Koliko smo puta bez razloga osudili Isusa?

ČITANJA:

Ez 37,21-28;

Otpj. pj.: Jr 31,10-13;

Iv 11,45-56

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! « A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju. Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima. Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan? «

Još samo malo i započinje muka Gospodinova. Atmosfera je sve napetija, mnogi ne vide što se zapravo događa, ali Gospodin već osjeća, već zna što slijedi, već zna što mu se priprema. Dolazi pitanje od stane onih koji su vidjeli čudesa koje Gospodin čini „Što da učinimo, jer ovaj čovjek čini mnoga čudesa?“ Koliko bi Gospodin samo mogao u našim životima činiti čuda, ali često govorimo i ponavljamo riječi koje tako snažno još odzvanjaju u našim ušima, „što da učinimo“ jer previše se miješa u naše životu, mogao bi zavladati nama, možda bolje ne dopustiti mu prići kako od našega života ne bi napravio čudo. Često kao da igramo protiv Isusa i stavljamo Ga negdje sa strane, ne dopuštamo mu ući u naš život kako bi nas mijenjao. Ta činjenica boli, ne samo Krista koji nam želi pomoći, želi ozdravljati, ali i nas same iako smo možda nesvjesni, ali duša trpi jer čezne za čudom, jer čezne za Kristom koji je može ozdraviti.

Kako smo slušali, Isus još jednom odlazi u kraj pustinje, mjesto kušnje, mjesto skupljanja snage za ono što dolazi. Odlazi, ne zato jer se boji, ali zato jer se želi pripremiti. Želi pripremiti svoje učenike, možda i ne govoreći im previše o tome što će biti jer mogli bi se uplašiti i već sada otići od Njega. Oni ne slute što će se uskoro dogoditi, Isus ih vodi u pustinju kako bi se mogli nasititi Njegovom prisutnošću, kako bi se ispunila njihova srca samo Njime, ne ni strahovima, niti tjeskobom ali Njime, i to će im biti dovoljno za ono što slijedi kako bi izdržali osjećaj samoće, a možda i ostavljenosti, kako bi čeznuli za Gospodinom. Koliko nam nedostaje takvoga načina razmišljanja da Isus treba biti našim glavnim izvorom snage i utjehom, da nema drugoga imena na zemlji po kojim se možemo spasiti, osim imena Kristovog. U Njemu je naša snaga, naš spas i naša nada.

Evanđelje završava špijuniranjem i zasjedom koja se priprema Isusu, sve su oči onih koji su ga osudili uprte u Njega, svi ga traže kako bi ga uhvatili. Možemo se zapitati čemu sada takav nasilan pristup, kada je cijelo vrijeme boravio sa njima, i nikome nije smetao, čemu sada takva osuda. Zapitajmo se koliko smo mi puta bez razloga osudili Isusa, a često puta ne znamo niti zašto. Gledamo li na Isusa iz potaje, kako bismo mu nešto zamjerili ili u Njemu uistinu vidimo Spasitelja kojega možemo otvoreno pitati i s kojim možemo otvoreno razgovarati o svemu što nas muči i ne da nam mira. Krist je uvijek spreman pomoći, ali nam za to daje potpunu slobodu, zna i sam što sve možemo učiniti, zna koliko snažno ga možemo ranjavati, sve On to zna, ali ne želi da živimo u laži jer to sve nije kraj On je iznad svega toga. Želi nam pokazati istinu o Njemu, o nama, želi nam pokazati koliko je milosrdan bez obzira što mi učinimo. Idealan primjer za to kako Bog uistinu može raditi čuda u našim životima i da treba ustrajati na putu svetosti je sveta sestra Faustina koja je zapisala u svome Dnevniku „Duša, koja je sjedinjena s Bogom, mora se pripremiti za velike i gorke borbe. Nakon ovih čišćenja i kušnji Bog posebno susreće dušu, a ona pak ne surađuje uvijek s milošću. Ne da to ona po sebi ne bi htjela, ali nailazi na velike vanjske i nutarnje poteškoće, budući da zaista treba čudo da se održi na takvoj visini.“ Vidimo kako put svetosti nije lagan, ali nije niti nemoguć. Naša duša iako čezne za višim stvarima, često sama pada i ne dorasta darovima koje joj je Krist pripremio, ali s Njime možemo doživjeti čuda.

Zato molimo s velikim pouzdanjem kako bi Isus mogao činiti čuda u našim životima, kako mu ne bismo priječili put, ali zajedno s njime prešli preko svih prepreka koje će nas susresti. Gospodine Isuse, molimo Te čini čuda i u našim životima. Amen.