Poziv korizme – moliti se Bogu s povjerenjem

ČITANJA:

Post 15,5-12.17-18;

Ps 27,1.7-9.13-14;

Fil 3,17 – 4,1;

Lk 9,28b-36

Tekst evanđelja:

U one dane: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.« Nije znao što govori.

Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: »Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!« I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.«

Korizma je zasigurno dobra prilika, dok kao vjernici želimo promišljati o svojoj vjeri da se priupitamo i to koliko vremena provodim u molitvi? Osjećam li učinkovitost molitve? Što je za mene molitva? Doživljavam li je kao moj monolog ili dijalog s Bogom? Čuje li Bog uistinu molitvu? Odgovara li na nju? Koliko uspijevam biti ustrajan u molitvi? Da, svjestan sam da su brojna pitanja. Ali njih se ne treba bojati. Dapače.

Među nama sigurno nema onog tko nije prošao razdoblja odbacivanja molitve, ili njezina guranja u drugi plan, stavljajući je po strani, a mnogo je i onih kršćana koji su doživjeli svojevrsna razočaranja u molitvi ne osjetivši njezinu djelotvornost. Najčešće se opravdamo kako nemamo vremena moliti, jer je mnoštvo drugih obveza i stvari koje trebamo obaviti. Ukoliko smo nekad odlučili izdvojiti koji trenutak usred dana, redovito se nametnu „važnije“ stvari u dnevnom redu, radilo se o ozbiljnim ili neozbiljnim stvarima. Svi pronađemo vrijeme u danu za osobne užitke i sitna zadovoljstva, ali za molitvu i ne baš tako lako. Ali zato imamo mnoštvo dobrih izgovora zašto nismo molili: učenik se izgovara dužnošću učenja, student studiranja, a profesori spremanjem predavanja. Radnik polaže pravo ili na obvezu rada ili potrebu za odmorom, a kućanica na neodgodivo obavljanje kućanskih poslova. Takvih je izgovora mnogo, ne samo kao izgovor za nedostatak vremena za dnevnu molitvu, nego čak i za nedjeljnu Svetu misu. Vremena imamo uvijek dovoljno za ono što nam je važno, za stvari koje smo si odredili kao prioritete.

Poruka Isusova preobraženja za nas je u tome da i mi rješenje svih svojih nevolja i poteškoća života tražimo u susretu s Bogom u molitvi. Kad se nađemo u kušnji i ne vidimo izlaza, kad nam ne mogu pomoći ni najdraži ljudi to još uvijek ne znači da smo sami. Postoji Bog koji čeka da njemu povjerimo svoj životni put i svoje nevolje. Za takvu molitvu potrebno je imati povjerenja u Boga kao što ga je imao Abraham. Kakva vjera… Unatoč tome što je sve govorilo suprotno on vjeruje Bogu, on se nada, vjeruje unatoč svemu, ne traži brza rješenja, nego ustrajno vjeruje.

Moliti s takvim povjerenjem – to je poziv korizme – moliti sa sigurnošću da Bog svojih ne ostavlja, ne napušta, pa i kad mislim da nema smisla i da je uzalud, ipak moliti. Takvu molitvu Bog blagoslivlja i uslišava. Da, nekad nam se učini da Bog ne čuje i da odgađa ali kao da nas kroz to uči postojanosti u molitvi, ustrajnosti, i traži iskreno povjerenje.

Možda se netko pita o čemu bi mi mogli razgovarali s Isusom? Ako imamo neku temu koja nas okupira, nema nikakve zapreke da o tome razgovaramo s Isusom. To onda postaje molitva: jedan drugome darujete vrijeme, pažnju, poštovanje, zajedno ”pretresate” sve što vas se međusobno tiče. Razgovarati s Isusom ili moliti je vrlo jednostavno i neophodno, ako nam je stalo da nam život postane svježiji, uspješniji, sretniji, nama i svima onima s kojima ga dijelimo. Pronađimo vrijeme i mjesto za susret s Njim. Korizma je izvrsno vrijeme za takvo što.

Mnogi se žale da ne znaju kako moliti a ni svjesni nisu da jako često mole jer utječući se Isusu u svojim potrebama, govoreći mu detalje iz svoga života i odjednom osjete olakšanje a to je iskustvo molitve. Možda će se netko upitati zašto je potrebno moliti. U trenutku Isusove molitve zbiva se preobraženje. Isus se apostolskim očima čini drugačiji: promijenio se izgled njegova lica, a odjeća mu sjajem zablista.

Događaj preobraženja na Taboru Isus nije planirao. Dogodio se na Božju inicijativu. Isus se uspeo na goru kako bi molio. Isus nije samo učitelj molitve. On je i sam molitelj. Za njega je molitva snažno iskustvo Očeve blizine. U događaju preobraženja ta Božja blizina očituje se na osobiti način. Za vrijeme molitve Isusu se mijenja izgled lica i odjeće a pridružuju mu se i dva starozavjetna velikana: Mojsije i Ilija koji s njime razgovaraju. Tema razgovora je ono što Isusa očekuje u Jeruzalemu: osuda, križni put, raspeće na križu. Isusa je, jer je posvema bio i čovjek, zasigurno obuzeo ljudski osjećaj straha i bojazni. Hoće li dokraja ispuniti Očevu volju? Zato su ovdje Mojsije i Ilija. Oni poznaju slična iskustva. Zato su oni ovdje uz Isusa, kao svjedoci Božje privrženosti svojim izabranicima. Njihova prisutnost Isusa ohrabruje. Ali govori i o Božjoj blizini u teškoćama i strahovima svakog čovjeka.

Za vrijeme molitve Isus doživljava duboko iskustvo Očeve blizine. Nije li to najljepša definicija molitve? I sami najčešće molimo u teškim i bremenitim životnim okolnostima. Tada nam je molitva najiskrenija. Postajemo svjesni svojih ljudskih nemoći i ograničenja te se iskrenije i snažnije okrećemo Bogu. Istina je da je život ponekad doista bremenit i težak. Poruka Isusova preobraženja zato i nama puno govori. I nama je rješenje svih svojih nevolja i poteškoća života tražiti u susretu s Bogom u molitvi. Kad se nađemo u kušnji i ne vidimo izlaza, kad nam ne mogu pomoći ni najdraži ljudi, to još uvijek ne znači da smo sami. Postoji Bog koji čeka da njemu povjerimo svoj životni put i svoje nevolje. Slika preobraženja ohrabrenje je svakoj našoj mučnoj okolnosti života da će sve kroz što prolazimo biti preobraženo i da Bog za nas planira vrijeme kada neće više biti patnje, nesigurnosti i straha. To ne može shvatiti tko ne vjeruje. A vjernik ima u rukama taj kapital nade i vjere u Božju blizinu koja ga ohrabruje kroz čitav život. To ne znači da ćemo biti pošteđeni patnje i strahova. I Isus ih je prošao. Ali vjernik je optimist, ne sliježe beznadno ramenima jer vjeruje u budućnost, Božju budućnost u kojoj se nagrađuje svaki napor, trud i muka. Za Boga ništa kroz što prolazimo nije uzaludno, jer Bog ono što obećava to i ispunja. Kako s Isusom, tako i s nama, jer smo Isusovi.