SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Branko Koretić: Isus je prisutan u svojoj riječi koja zahvaća i preporađa ljudska srca

ČITANJA:

Dj 3, 11-26;

Ps 8, 2a.5-9;

Lk 24, 35-48

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Učenici pripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha.

Dok su oni o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam.« Rekavši to, pokaza im ruke i noge. I dok oni od radosti još nisu vjerovali, nego se čudom čudili, on im reče: »Imate li ovdje što za jelo?« Oni mu pruže komad pečene ribe. On uzme i pred njima pojede.

Nato im reče: »To je ono što sam vam govorio dok sam još bio s vama: treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni napisano.« Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštanje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.«

Riječ Božju tumači vlč. Branko Koretić:

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

Dva učenika ispripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha. I dok su o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: “Mir vam!”

Tamo gdje se tumači Božja riječ i gdje se lomi kruh njemu na spomen, dolazi Isus Krist i donosi mesijanski mir Božjeg kraljevstva, plod Isusove muke i uskrsnuća. To je dragocjeni uskrsli dar svima.

Oni “zbunjeni i prestrašeni”, pomisliše da vide “duha”, utvaru, priviđanje. Reče im Isus: “Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam to! Opipajte me i vidite, jer duh tijela ni kostiju nema, kao što vidite da ja imam.”

Isus im pokaza ruke i noge koje nose znakove čavala. Oni “od radosti još ne vjerovahu, nego se čudom čuđahu”. Isus zatraži da mu dadu nešto za jelo. Pružiše mu komad ribe, on uzme i pred njima pojede (r. 36-43).

Luka ističe da “od radosti još ne vjerovahu”. Ispunjeni su radošću, Isus je s njima, ali otajstvo uskrsloga ostaje nedostupno. Isus uzima ribu i pojede. Proslavljeno tijelo ne treba zemaljske hrane. Ali da im izbije i zadnju sumnju da je On onaj isti koji je s njima blagovao prije svoje smrti, načini ovo znamenje.

Isus im govori o ostvarenju Božjeg nauma spasenja po njegovoj patnji i uskrsnuću, o kojima im je za svojega javnog djelovanja govorio (9, 22.44; 17, 25; 18, 31-33; 22, 37). To je sve o njemu zapisano u Mojsijevu Zakonu, Prorocima i Psalmima, to znači u Starom zavjetu. Starozavjetna se Biblija dijeli na Zakon, Proroci i Pisci, među kojima se ističu Psalmi.

Isus im “otvori pamet da razumiju Pisma” (r. 44 s.). Samo Uskrsli daje puni smisao Pismima. “Ovako je pisano: Krist će trpjeti i, treći dan, ustati od mrtvih.” To je jezgra pashalne vjere. Tu vjeru prenosit će apostoli u sav svijet: “U njegovo će se Ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Vi ste tome svjedoci.” (r. 46-48) To je naglašeno i kod drugih evanđelista (Mt 28, 18-20; Mk 15, 15- 16; u Iv i Dj). Poslani su svim narodima da “propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha”.

Svima se otvara milost obraćenja i oproštenje grijeha, da živimo božanskim životom, kao pričesnici božanske naravi.

Ovaj današnji odlomak Lukina evanđelja (24,35-48) veoma je indikativan i poučan za vazmeno iskustvo što ga mora imati Isusova zajednica – Crkva da bi mogla svjedočiti Isusa Krista kao Spasitelja svih ljudi kroz sva vremena.

Dok je Isus bio kao smrtan čovjek među nama, ljudi su ga slušali, razmišljali o njegovim riječima, promatrali i prosuđivali su ga onako kako se ljudi međusobno prosuđuju i s različitim su osjećajima prilazili k njemu. Koliko su bili zadivljeni, toliko su često bili ispunjeni i nevjerom i novim pitanjima. Uvijek se s obzirom na Isusa postavljalo pitanje tko je on i je li on onaj koji ima doći. Čak je i Ivan Krstitelj poslao k Isusu učenike s pitanjem: »Jesi ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« (Lk 7,19). To je pitanje visjelo u svijesti Isusovih suvremenika.

Učenici su mu bili sasvim blizu i bili su u neposrednom prijateljstvu s njim jer su sve čuli i vidjeli što je Isus govorio i činio. Čak su mogli nekako pronicati i same misli Isusove. A ipak ovo je pitanje visjelo i u njihovoj svijesti.

Pitali su se tko je on. Na više mjesta u evanđelju zapisan je baš taj upit: Tko je ovaj da mu se pokoravaju vjetar i more? Tko je ovaj da može nahraniti pet tisuća ljudi s pet kruhova? Tko je ovaj da može reći Lazaru da iziđe iz groba, i on živ iziđe? Tko je ovaj da može mrtvoj djevojčici reći da ustane, i ona živa i zdrava ustade? I tako redom.

Tek sada poslije uskrsnuća, poslije tog »trećeg dana« oni počinju shvaćati i prihvaćati odgovor. Kažem, shvaćati i prihvaćati odgovor. A odgovor je došao s neba. Bog je dao odgovor za svog Sina. On ga je uskrisio od mrtvih i baš takav moramo uzeti smisao Isusova uskrsnuća – da je njega Bog uskrisio.

Bog je njega natrag podigao živa da bi zasvjedočio jedanput zasvagda njegovu autentičnost, da tako kažemo, da je on pravi njegov Sin, da je on pravi njegov Poslanik, pravi onaj Obećani, »Onaj koji ima doći«!

Sada najednom sve postaje jasno. Najednom vide da je doista tako trebalo biti. Pa već je prije pisano da on mora trpjeti i da će kroz trpljenje, kroz poniženje doći do uzvišenja, a i sam im je više puta o tome govorio (usp. Lk 24,46; 9,22). Sin Božji, koji se iz poslušnosti prema Ocu ponizio, postavši u svemu, osim u grijehu, nama ljudima sličan, prošavši kroz muku i smrt, sada je uskrsnućem i uzašašćem k Ocu uzvišen i u ljudskom tijelu. Sada je zdesna Ocu. Doista se zato i sve to moralo dogoditi da se jasno pokaže i pravo dostojanstvo čovjeka.

Sada učenici ne moraju više tragati za novim odgovorima jer su ti odgovori tu opipljivi. Mogu ih otkrivati u Uskrsnulome, koji je s njima prisutan i onda kad ga i ne vide. Jer, evo, vidite, učenici koji su se vratili s puta – to je onaj put u Emaus, koji mi vrlo dobro poznajemo, gdje su ga na putu sreli kao stranca – on im se pridružio i tumačio im Pisma i njihovo je srce gorjelo, a onda su ga prepoznali u lomljenju kruha i tada je iščeznuo (usp. Lk 24,32-35), oni su se brže-bolje vratili u Jeruzalem i ispričali što su vidjeli. Evo, kaže Luka (usp. 24,35-48): Kad su oni o tome razgovarali, kad su ispripovjedili ono s puta i kako su ga prepoznali u lomljenju kruha – najedanput su ga opet ugledali. Bio je u njihovoj sredini. I u prvi mah su se prestrašili i pomislili da vide duha.

Luka piše Grcima, koji su već malo mislili dualistički: tijelo – duh. Zato tu njima tumači da to nije bio nikakav duh, nego da je to bio Isus »glavom«, onaj pravi koji je bio i prije. Zato je ovdje i Isus jeo da bi pokazao ja sam to, ja i tijelom. Ne bojte se! Nisam nikakva utvara! Tako su ga i tu prepoznali.

Pouka je i jasna naznaka da je Isus prisutan uvijek kada se o njemu razgovara, kada se o njemu misli, kada o njemu razmišljamo, kada mu se molitvom povjeravamo. Uvijek je on tu prisutan s nama. Obistinjuju se riječi koje je rekao dok je bio još u smrtnom tijelu: »Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima« (Mt 18,20). Obistinjuju se njegove riječi sad poslije uskrsnuća, kao što se obistinjuju i riječi proroka koje su o njemu bile rečene. Obistinjuju se u samoj činjenici njegova uskrsnuća i u vremenu koje počinje njegovim uskrsnućem.

Učenici moraju naučiti stjecati iskustvo iz tih znakova i riječi Isusovih. Isus im se zato javlja. On je sad prisutan u svojoj riječi, koja se, jednom rečena, ne vraća prazna onome koji ju je izrekao, nego zahvaća i preporađa ljudska srca koja su mu otvorena. Isus je tu prisutan. On je na djelu u toj svojoj riječi. I on je prisutan u sastanku vjernika i u samim svojim svjedocima jer su svjedoci u snazi njegova Duha. Nitko nije svjedok bez snage njegova Duha.

Zbog te svoje prisutnosti u svojoj riječi on je rekao apostolima: »Tko vas sluša, mene sluša« (Lk 10,16). Oni, svjedoci, pronose Isusovo ime među sve narode, među sve ljude do kraja svijeta (usp. Mt 28,18-20). I tu se Isus pokazuje preko svojih svjedoka.

Isus je prisutan svojom snagom u sakramentima, u znakovima što ih dade da budu ovdje kao instrumenti njegova Božjeg djelovanja među nama. Kao što je sakrament krsta dar posinovljenja u Kristu od čije punine sinovstva Božjega svi mi primamo (usp. Iv 1,16) i sakrament potvrde pečat i dar Duha Svetoga za autentično svjedočenje identiteta našega zajedništva i dioništva poslanja što ga je Krist dao Crkvi, a nadasve ovo što se sada tu zbiva, gdje smo u pričesti dionici njegova tijela i njegove krvi, gdje se događa sveto zajedništvo, sveto druženje nas, još zemaljskih, s njime u slavi Božjoj. Zato su ga od njegova uskrsnuća svi njegovi – naglašava Luka – »prepoznali u lomljenju kruha«. U misi, euharistijskom slavlju mi ga vjerom uvijek prepoznajemo, slušamo i on nas sa sobom povezuje u jedno otajstveno Tijelo. On, Glava u nebu, a mi, udovi koji se šire po Zemlji do svršetka svijeta. To je Crkva, narod Božji!

Zbog toga i hrlimo na misu, euharistiju. Trebalo bi da srce naše gori kad idemo na misu. Trebala bi biti u nama jaka želja kad god idemo na to sveto slavlje zajedništva s Gospodinom da ga doista doživimo i prepoznamo prisutna s nama.

Vidite, kad nam se čini da je dosadno na misi, onda je to znak da nismo došli na susret s njime, nego zbog nekih drugih razloga: druženja, slušanja nekoga govornika, pjevanja, sviranja i sl. Došli smo tada na neki sastanak koji nije sastanak s Kristom.

Kad bismo došli s mišlju na Gospodina, jer ovo je sastanak s njime, stvarno prisutnim, iako nevidljivim, onda bi gorjelo naše srce i mi bismo ga prepoznali u njegovoj riječi i primili živa u znaku kruha – kad nam se daje svojim tijelom i krvlju. Sastajemo se zato da bismo bili s njim jer znamo da on dolazi na naš sastanak. On, sada nebeski, onaj koji sjedi zdesna Ocu, i mi, zemaljski, s njime zajedno u Duhu Svetome.

Ako s takvim motivima, s takvim unutrašnjim žarom dolazimo na misu, onda će misa biti za nas nešto što će nas iznutra žariti da uspijemo u životu zasvjedočiti dobrotu i svu onu ljubav koju je on sam zasvjedočio kad nas je čak do te mjere ljubio da je sama sebe dao za nas. Stoga proživimo svaku svetu misu, taj radostan susret s njim, s Gospodinom našim!

I ovih dana dok nam je ograničeno kretanje i susretanje zbog pandemije koronavirusa, kada fizički ne možemo sudjelovati na misi, možemo se uživjeti u to otajstvo naše vjere duhom temeljem iskustva koje imamo od živog susreta s Gospodinom.

Dva učenika ispripovjede što se dogodilo na putu i kako prepoznaše Isusa u lomljenju kruha. I dok su o tom razgovarali, stane Isus posred njih i reče im: »Mir vama!« Oni, zbunjeni i prestrašeni, pomisliše da vide duha. Reče im Isus: »Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Ta ja sam! … (usp. Lk 24, 36-38).

Vlč. Branko Koretić, župnik župe sv. Petra apostola Ivanić Grad