Zapitajmo se: kakvo smo tlo za Božju riječ?

ČITANJA:

Izl 16,1-5.9-15

Ps 78

Mt 13,1-9

Tekst evanđelja:

”Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: ‘Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdeseterostruk, treće trideseterostruk. Tko ima uši, neka čuje!”’

Dobro vam jutro, dragi prijatelji! Hvaljen Isus i Marija!

Oni koji imaju iskustva i staža u slušanju evanđelja dobro znaju objašnjenje ove prispodobe. Zrnje je riječ Božja. Podloga su ljudi. Sijač je Bog. Oni uz put ljudi su koji čuju riječ, ali je potpuno i svjesno zanemaruju. Kamenito tlo su oni koji prihvate riječ, brzo se oduševe, ali nemaju ustrajnosti da je vrše i slijede do kraja. Oni u trnju prihvaćaju riječ, razumiju je, žele je pronijeti u život, ali vremenitost i svjetovnost ih u tome sprečava. Napokon, plodno tlo su oni koji prihvate riječ, razumiju je i uspijevaju pronijeti u život. Takvi donose plod, neki veći, a neki manji, ovisi koliko je kome dano ili koliko se tko trudio.

Da bismo mogli razmišljati nad ovim evanđeljem, treba se prvo svrstati, odgovoriti na pitanje kakvo smo mi tlo? Kada smo toga svjesni, onda možemo dalje. Ako se u našem životu dogodilo da smo neplodno tlo, pokušajmo se preorati, počupati to trnje, izvaditi kamenje, omekšati zemlju. Za to nam je potrebna redovita nedjeljna euharistija i sakrament ispovijedi. Kada smo to učinili, pokušajmo izvagati svoje plodove. Koliko su teški? Trideset kilograma, šezdeset ili nedostižnih sto? Jesmo li vrijedni onoliko koliko težimo? Ili smo samo voda i mast?

Postavljam ovo pitanje ne misleći naravno na našu tjelesnu težinu, već na težinu onih naših djela koja su pokrenuta i učinjena iz oduševljenja Kristom i njegovom spasiteljskom Riječi. Ta riječ je obnoviteljske i iscjeliteljske naravi, ona čovjeka zaustavlja i potiče na preispitivanje života, životnih stavova i budućih odluka. Međutim, ono što mene često intrigira je ova zaključna Isusova rečenica: ‘Tko ima uši, neka čuje!’ Čini mi se da taj Isusov usklik dodaje još jednu novu dimenziju u shvaćanje i razumijevanje posebno ove prispodobe.

Točnije, dodaje nam još jednu vrstu ljudi u ovu prispodobu, a to su oni koji uopće ne čuju Isusovu riječ. Tko ima uši, neka čuje! A tko nema? Što je s onima koji u svojoj nutrini tako su gluhi da ne mogu ni čuti ovo Isusovo razmišljanje? Jesu li oni svrstani u neku kategoriju tla u Isusovoj prispodobi ili su jedna zasebna kategorija na koju Isus želi upozoriti dubokim i značajnim usklikom na kraju svojih prispodoba.

Nedavno mi je jedna osoba, vjerojatno iziritirana mojom svećeničkom pojavom, uzviknula: ‘Pope, buniš narod!’, vjerojatno misleći time da ljude dovodim u zabludu kada propovijedam Krista i tumačim Njegovu riječ.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i svačije mišljenje poštujem, slagao se ja ili ne slagao, ali pitam se je li Isus svojim mudrim usklikom htio upravo ukazati i na takve, na sve one koji ne čuju? Ma mora da i tu ima nešto, tko li će proniknuti u sve Božje namisli?! Najvažnije je znati i razumjeti, ponajviše moći prihvatiti da ima i takvih koji uopće ne čuju, i to je u većini slučajeva i najdalje što po tom pitanju treba ići. Najviše nas treba zabrinjavati, odnosno radovati, naša vlastita duhovna kilaža koja, suprotno onoj tjelesnoj, ne izaziva probleme, već naprotiv, donosi obilje milosti i zadovoljstva.