Vodi li nas više iskustvo naše vjere, ili nevjere? Riječ Božju tumači s. Ljiljana Radošević.

ČITANJA:

Heb 2,14-18;

Ps 105,1-4.6-9;

Mk 1,29-39

Tekst evanđelja:

“U ono vrijeme: pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike — a bijahu mnogi i razne im bolesti — i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: »Svi te traže.« Kaže im: »Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.« I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.”

Dok iz dana u dan pratimo Isusa, slušamo i gledamo što čini srce nam se ispunja realnim optimizmom koji dolazi iz Isusove osobe. Lako si možemo zamisliti Isusa kako se susreće s brojnim bolesnicima, s njihovim vapajima i željom za ozdravljenjem. Ni nama nisu strani takvi prizori. Dnevno, gotovo na svakom koraku čujemo o našim bližnjima koji od nečega boluju, ili strahuju od teških dijagnoza. Sami se osjećamo nemoćnima da nešto učinimo za njihovo ozdravljenje. Možda se tada sjetimo Isusa da bi on tu mogao nešto učiniti, ali nam je za taj iskorak potrebna vjera. Treba povjerovati bezuvjetno da on može to učiniti, da je on jači od naših bolesti, smrti, tjeskoba i beznađa u koje lako padnemo. Sjeti se da je sav naš problem u tome što od Isusa ne primamo što nam daje. Mi molimo i izmolimo sve moguće molitve i onda idemo dalje. Više nas vodi naše negativno iskustvo, iskustvo naše nevjere, a ne iskustvo vjere. Potrebno je sjetiti se da vjerovati znači poći od osobnog susreta s Isusom, od živog susreta s njim u kojem ga susrećemo kao dragog, intimnog prijatelja kojemu mogu reći: „Ti si moj prijatelj. Ti vidiš moju malu vjeru i nesposobnost da Ti dokraja povjerujem. Ja znam da ćeš ti učiniti sve, da ćeš me ozdraviti…“ Suprotstavi ono svoje negativno iskustvo nevjere, brojnim iskustvima koje smo čuli i u današnjem evanđelju gdje je Isus svakome pomogao. „…I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna…“ (Mk 1,34). Puninu Isusovih djela usporedi sa svojom prazninom i otvori vrata Isusu i reci mu da hoćeš biti onaj kojeg je On ozdravio. Gledaj sebe na mjestu čovjeka kojeg Isus ozdravlja i ne dopusti da u tebi ijedan trenutak prevlada tvoje negativno iskustvo uzaludnih molitava. Gledaj ono pozitivno i vidjet ćeš kako u tebi raste vjera. Povuci se i ti s Isusom „na samotno mjesto“ (Mk 1,35) i ostani s njim u šutljivom druženju. Dopusti da Isusov pogled na tebi ostane i da osjetiš kako baš tebi kaže:“ Milje si moje! Ostanimo prijatelji…“.