Vjera se prihvaća raspoloživa srca!

ČITANJA:

Dj 9,31-42;

Ps 116,12-17;

Iv 6,60-69

Iz Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše: »Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?« »Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su.«

»A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.« Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«

U uskrsno se vrijeme govori o vjeri, bilo izričito bilo prešutno. Kad danas primamo sakramente, znakove svoje vjere, pita nas se samo da li vjerujemo?! Nitko se ne preporađa u krštenju, nitko ne prima Isusovo tijelo i krv za vječni život, ako ne vjeruje. Uskrs se doista može slaviti samo onda kad vjerom prihvaćamo: Na križu raspeti Isus iz Nazareta jest Gospodin u slavi Boga Oca! Novi život primljen u krštenju trebamo čuvati kao dar ljubavi Očeve. Jer i na nas navaljuje zlo. Napasti nas salijeću odasvud, pa stoga ne smije izostati molitva Bogu da nam dadne snagu ustrajati do kraja. Svojim nemarom opovrgavamo činjenicu Uskrsa.

Vihor progonstva bio je zahvatio Crkvu u Jeruzalemu, proširio se po svoj tadašnjoj Palestini. Nakon što je Isus pozvao Savla za apostola, svog najgoreg progonitelja, Crkva je živjela u miru, izgrađivala se i rasla utjehom Svetog Duha. Bio je to trenutak mira u Crkvi, i ona raste. Zajednice u Judeji, Galileji i Samariji nazivaju se Crkvom. Još uvijek je to bila palestinska Crkva, ali će uskoro iskoračiti u poganski svijet. U bogoslužju se čuje o Petru koji u Isusovo ime i njegovom snagom liječi bolesne i uskrisuje mrtve. To znači da Crkva nastavlja Isusova čudesa. Ona se širi i raste po Božjem promislu. Budući da Petar vjeruje, Isus po njem nastavlja svoje djelo spasenja u kršćanskim zajednicama, u Crkvi. Duh Božji je taj koji tu i takvu Crkvu sjedinjuje. Kako nekoć, tako i danas. Bez Duha Svetog nema jedinstva. Ako svaka mjesna Crkva samo sebe gleda, i slijedi svoje prohtjeve, jedinstvo se gubi. Duh Božji će nas i danas voditi novim, možda malo neudobnim putovima. No, bit će to putovi Božji. Danas je jasno kako Isusova Crkva mora biti jedna, sabrana iz sviju naroda i za sve ljude. No, u prvoj Crkvi bili su samo Židovi, pa im je to očito bio veoma težak problem.

Već su prvu Crkvu u pojedinim gradovima posjećivali apostoli. Tako Petar stiže kršćanima u Lidu. On nastavlja Isusovo djelo ozdravljanja. U Lidi Petar ozdravlja uzetog Eneju (usp. Mk 2,3; Lk 5,17-26; Dj 14,8s), on Božjom snagom preminulu Tabitu vraća u život baš kao što je Isus uskrisio Jairovu kćerku (Lk 8,40-56). Ti su znakovi pokazali da je na djelu ruka Božja, i bili su poticaj na vjeru. Tko je bio raspoloživa srca, prihvaćao je vjeru. Takvi čudesni znakovi su nam danas prilično nerazumljivi. No, ako smo pozorni i otvorimo se Božjem duhu, naći ćemo i sami dovoljno poticaja da osvježimo svoju vjeru. Dok su apostoli u svoje vrijeme posjećivali kršćanske zajednice, to u naše vrijeme naročito čini rimski biskup.

Petar je vjerovao, pa je po njem Gospodin nastavio svoje djelo spasenja. Isus je svojim umnažanjem kruha pokazao da ga je Bog poslao. A sad Isus, nakon što smo ga slušali o kruhu svagdanjem što nam podržava život i kruhu nepropadljivom koji ostaje za život vječni, zove svoje učenike, danas nas kršćane, da se konačno opredijele. Tko vjeruje njegovoj riječi, ima život. Mnogi su od njegovih učenika mrmljali i govorili: Tvrda je to besjeda! Isusove su im se riječi učinile pretvrde, nisu ih više mogli slušati, nisu ih shvatili, i nisu više išli Isusovim uskim i strmim putem. Ali putem koji vodi životu. Blagovati njegovo tijelo, piti njegovu krv?! Sve im se to činilo nečovječnim, protivnim naravi. Pa i danas se to često može čuti. Neki drže da ne mogu vjerovati, jer ne razumiju što Bog čini. No, vjera nije samo stvar razuma, već srca. Ona je dar nebeskog Oca. Tko samo ljudski i zemaljski razmišlja, mora se sablazniti. Zato su neki tada napustili Isusa. Isus ih pita dalje: Zar vas to sablažnjava? Da možda i vi ne kanite otići? Petar u ime svih učenika odgovara: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! Učenici koji su mu ostali vjerni uviđaju: Mi vjerujemo i znamo, ti si Svetac Božji.

Tu se potvrdilo staro iskustvo: tko vjeruje, vidi više. Vjera nam proširuje spoznaju, proširuje obzore. Duh je doista taj koji oživljuje, naše ljudske i zemaljske mogućnosti uzmiču. Duh Božji omogućuje i ono što se ljudski gledano činilo nemogućim. Duh Božji je oživio Isusa iz groba. On je bio umro, ali više nije mrtav, on živi. Duh je Božji taj koji je Isusa učinio kruhom za život svijeta. U slavlju euharistije otajstvo utjelovljenja, Isusove žrtve na križu i uskrsnuće postaju za nas sakramentalnom stvarnošću. U toj novoj stvarnosti mi idemo svojim putem. Jer Duh oživljuje sve. Duh Božji, koji je tijelo Isusovo iz groba uskrisio, učinio je to tijelo kruhom za život svijeta. U tom kruhu života prisutno je njegovo čovještvo, njegova žrtva, njegova božanska proslava. I kad vjerujemo, to onda nije plod neke nauke, već plod istine i stvarnosti uskrsnlog Krista!