Vjera - preduvjet spasenja!

ČITANJA:

Dj 8,1b-8;

Ps 66,1-3a.4-7a;

Iv 6,35-40

Iz Evanđelja po Ivanu:

U ono vrijeme reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada. No rekoh vam: vidjeli ste me, a opet ne vjerujete. Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla.

A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.«

Isus nam u evanđelju kaže: Siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. To što je Isus učio, potvrdio je dajući svoj život za nas. Njegovi učenici i danas još mole: Oče naš, budi volja tvoja! Snagu zato crpe u sakramentima, napose u euharistiji, izvoru trajne kršćanske i uskrsne radosti.

Krv mučenika sjeme je novih kršćana, zgodno je napisao veliki učitelj vjere u prvim vremenima Crkve. Isusovu vazmenu žrtvu shvatio je đakon Stjepan i poveo se za Isusom. A Stjepanovo mučeništvo pokazuje kako je istina da je krv mučenika sjeme novih kršćana. To je bio i ostao djelotvorni zakon u povijesti Crkve. Tim mučeništvom počinje progonstvo mlade Crkve. Izravno je pogodilo kršćane podrijetlom iz poganstva. Domaći su kršćani, jer su revno posjećivali hram, bili u početku zaštićeni. Tako se u životu Crkve zrcali Kristova sudbina. Crkva nastavlja njegovo djelo, a sve je počelo u Jeruzalemu. Odatle se kršćani raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim, raširiše se poput vatre, poput vihora koji je sjeme Božje Riječi raznio sve dalje i dalje. Nekolicina je učenika u Jeruzalemu započela golemi pokret u tadašnjem uljuđenom svijetu. Progon je bio veoma težak za kršćane, ali baš po njemu je Crkva postala misionarskom, u trajnom pokretu. I tako iz velike nevolje u Judeji i Samariji nastaju nove, Božjim duhom zahvaćene kršćanske zajednice, koje se uspješno šire. Progonitelji ih nisu uništili kako su to htjeli. Riječ Božja nije bila okovana: đakon Filip i ostali prognani kršćani naviještaju vjeru. Crkva raste. Progon je dao priliku za širenje radosne vijesti o Kristu. Iako je Crkva svesvjetska, svjesni smo da smo ipak kao kršćani uvijek u raseljeništvu, u svojevrsnoj dijaspori. Zato nam valja moliti za kršćane, koji žive među inovjercima i nevjernicima.

Na Isusov „put“, na vjeru koju je slijedio Stjepan, i nas poziva sam Isus. Tko vjeruje u mene, neće više ogladnjeti i ožednjeti. Držim da se mi ne ubrajamo među one za koje Isus kaže: Vidjeli ste, ali opet ne vjerujete. Čudo, ili znak umnažanja kruha po sebi ne vodi vječnom životu. Naime, dar upućuje na darivatelja. Tko gleda na onog, koji se po ovom znaku očituje, samo tko s vjerom u Isusa iz Nazareta vidi Sina Božjega, taj već ima život vječni. Isus je mučno promatrao činjenicu da mu mnogi nisu pristupili, iako su ga slušali i vidjeli njegova čudesna djela. Nikoga tko mu je prišao nije odbio. U svakom je gledao čovjeka potrebitog spasenja. Pa Bog je zato i poslao svog Sina, ne da on osudi svijet, već da se po njemu spasi. Dok si razbijamo glavu pitajući se zašto drugi ne dolaze Isusu, valja znati da to pitanje nećemo riješiti. Konačno, vjera nije naša zasluga na koju bismo se mogli pozvati. Vjera je milost, dar Oca nebeskog. Ali baš je volja nebeskog Oca, da ljudi dođu do spoznaje istine i tako se spase. Da dođu Isusu da ih on spasi. Isus ne želi nikoga izgubiti, on želi sve uskrisiti u posljednji dan. Kao što dobra majka čvrsto drži svoju djecu na rukama i nosi ih, da joj ni jedno dijete ne padne, slično se događa i nama: Bog nas je predao u ruke Isusu i traži da nas održi i nikoga ne izgubi. Tko u Isusa vjeruje, može biti siguran da ga on neće odbaciti u posljednji dan, kad se konačno vrati suditi žive i mrtve. Uskrsnuli će Gospodin mrtve uskrisiti iz grobova i privesti ih u kraljevstvo svog Oca. Bog želi da imamo život vječni, život koji nadilazi sve naše predodžbe, i ostvaruje sve naše duboke težnje. Ne treba se zato bojati: Bog neće tek olako dopustiti da itko od vjernih propadne!

Tko god vidi Sina Božjega, prizna ga i prihvati vjerom, ima život vječni. Bit će uskrišen u posljednji dan. Vjera je dakle stvarna, učinkovita povezanost s Kristom. Ona je blagovanje Gospodina kao kruha života, ona je put prema njemu, izvoru koji taži svaku žeđ. Držimo da ni sami ne bismo smjeli svojim govorom i prosudbama nikoga odbiti. Nipošto zapriječiti putove, već biti – poput Isusa – oruđe Božje dobrote sa svakim čovjekom. Vjerovati znači doći i biti s Isusom, imati život u njemu. Zato nam je svima Bog došao u susret. Njegovu volju da se svi ljudi spase i spoznaju istine, vrši Isus. Sve će se to dovršiti tek s uskrsnućem u posljednji dan. Spasenje je za sve. Ako se pak netko izgubi, to Bog očito nije htio.