Umijeće opraštanja i kajanja

ČITANJA:

Dn 3,25.34-43;

Ps 25,4-9;

Mt 18,21-35

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.«

»Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći ‘Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.’ Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.«

»A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan!’ Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: ‘Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti’. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.«

»Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: ‘Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?’ I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«

Kada govorimo o oprostu, nije lako definirati ni opisati ga, jer se tiče čovjekove nutrine i svaki čovjek ima svoje iskustvo. Priznati nekome koga smo uvrijedili da smo pogriješili i da nam oprosti je nešto najteže. Ono što je ovdje znakovito je umijeće opraštanja. Koliko je teško reći oprosti, jednako je teško i oprostiti nekome tko nas je jako povrijedio. Sve je to jedan proces i zahtijeva određeno vrijeme i zrelost osoba koje su u konfliktu. Osobe se ne može natjerati ni prisiliti da se pomire i oproste jedno drugome. Srdžbu koju se osjeti kad nam netko učini nešto nažao treba ispoljiti na prihvatljive načine kroz molitvu, duhovnost, sport i naporan fizički rad, inače ako se pretjera u ispoljavanju, ili ako se potisne, pogubno je na zdravlje i odražava se na psihosomatskoj razini. Stoga valja biti oprezan u procesu ljutnje i shvatiti zapravo da je konflikt nastao iz razloga što smo nečemu pridali važnost i vrijednost, što drugoj osobi ne predstavlja vrijednost, te ishod situacije nije bio onakav kakav smo priželjkivali.

Kajanjem počinje put u zdravlje duše. Kajanjem čovjek daje do znanja da mu je žao za učinjeno, jer zna da je pogriješio i želi se iskupiti za svoje čine. Svijet kajanje gura u privatnost i niječe grijeh, a mane promatra radije kao bolest, nego ono što jesu – posljedica krivih odluka i neobuzdanoga života. Da bi se uopće netko mogao kajati, potrebna je velika duhovna snaga. Kada doživimo da nam se ukaže na mane ili grijehe, prva reakcija nam je nijekanje, nepriznanje, odbacivanje, reinterpretacija, okrivljavanje onih koji mene okrivljuju, trenutačno stvaranje teorije zavjere, podmetanja, neprijateljstva…itd. U hebrejskom ili aramejskom riječ kajanje znači okrenuti se natrag k Bogu, i činiti to uvijek iznova. U ova dva jezika ne postoji takva riječ za nekoga tko se pokajao, već samo za onoga tko se kaje i to čini trajno. To znači vraćanje ocu nakon ozbiljna raskola, a to je značenje u Novome zavjetu obuhvaćeno prispodobom o rasipnom sinu. U Isusovu propovijedanju i nauku, svaki je trenutak prikladno vrijeme i mjesto za vraćanje Ocu, kako bi nas on, bez obzira na sve, uzimao u naručje i okružio svojom uvijek spremnom, uvijek praštajućom, vječnom ljubavlju. Kajanje je tako trajan proces. Trajno okretanje prema Bogu po kojem se dolazi do pravoga bratstva sa svim ljudima.

Zato piše sv. Ambrozije: Veće je bratstvo po Kristu, nego li po krvi; jer bratstvo po Kristu pokazuje jedinstvo srca i duše, kao što stoji u Djelima apostolskim: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. I nijedan od njih nije svojim zvao ništa od onoga što je imao, nego im sve bijaše zajedničko. (Dj 4,32) Iz istog razloga i sv. Bazilije izriče svoje divljenje prema slozi kršćana, slozi braće kada kaže: Što se može pomisliti ugodnije, što sretnije, i blaženije, što čudnovatije, nego to, da se različiti ljudi, različitih krajeva, tako savršeno sjedine i postanu braća te se čini da je u tim mnogim tijelima samo jedan duh i da su mnoga tijela oruđe jednog duha. To zajedništvo, to bratstvo, takvo kršćanstvo je jedini magnet koji privlači svako ljudsko srce. Poradi čega sam Sirah govori: Troje mi je drago, a milo je i Gospodu i ljudima: sloga među braćom, prijateljstvo među susjedima, muž i žena koji se vole (Sir 25,1). Sloga braće, sloga kršćanskog bratstva je sloga duha i srca, a to je učinak i svojstvo ljubavi, koja ima moć, koja privlači, kako uči sv. Dionizije, da sjedini i spoji jedno s drugim. Bratstva, jedinstva, sloge, nema bez ljubavi jer ljubav je sveza savršenstva kako uči Pavao u Kol 3,14 – jer veže i sjedinjuje rastavljene, sjedinjuje nepoznate, i iz mnogo volja i mišljenja čini samo jedno – ono u Kristu. Ta bratska kršćanska ljubav čini, da ono, što hoću za sebe, hoću i za druge, i da im želim dobro kao i sebi, i da je prijatelj i brat drugi ja, tako da smo mi braća samo jedno. Amicus est alter ego, et ego alter ipse. Tako tumači sv. Augustin riječ Horacija koji je držao da je Prijatelj pola duše. U tom smislu –  BRAT JE POLA DUŠE. Zbog toga nam je potrebo kajanje.

Novi zavjet spominje kajanje s dva različita ishoda, a radi se o krivnji Petra i Jude koji su izdali svoga Učitelja. Obojica su bili upozoreni unaprijed, ali uzalud jer upozorenje ne dopire do čovjeka koji se uzda samo u sebe. Petar je Isusa u istoj noći tri puta zaredom izdao/zatajio, a Juda samo jedanput. Kad je Juda vidio da je Isus osuđen radi njegove izdaje, pokajao se i otišao vratiti novac koji je dobio za izdaju, ali je završio u mraku samoosude jer je ostao sam sa sobom i svojom savješću. Petar se u trenutku kada se oglasio pijetao sjetio svog Učitelja, pokajao i gorko zaplakao, ali nakon toga se susreo s Uskrslim i dopustio da mu izliječi dušu i oslobodio ga neizdrživog tereta samoosuđivanja. Možemo uočiti da samo kajanje nije dovoljno, jer se njime može računati i trgovati, ono se može i odglumiti, a može biti iskreno i istovremeno kao u slučaju Jude smrtonosno. Svijet ne oslobađa tereta krivnje, nego krivnju i grijehe proglašava znakovima iskrivljene svijesti. A  priznanje grijeha i kajanje pred Učiteljevim pogledom koji ne osuđuje nego oslobađa, jedno je od najsnažnijih vjerskih iskustava na koje je svatko od nas u svakom trenutku pozvan. Kajanje i opraštanje su svakodnevne radnje, trajne radnje, sedamdeset sedam puta sedam okretanja natrag k Bogu. Jer nepraštanje je kao signalna zastavica na našem biću koja tako vijori da se na nju može prilijepiti svako drugo zlo, svaka srdžba i mržnja. Opraštanje je put za pomirenje – most pomirenja.

Zbog toga je mudro poslušati riječi Afrata Perzijskog: Prije nego započneš s molitvom oprosti svima koji su te povrijedili. Samo će tada tvoja molitva moći uzaći u prisutnost Boga. Ako nisi oprostio, tvoja će molitva, tvoj post, jednostavno ostati na zemlji. Ili kada moliš, budi svjestan da si u prisutnosti Boga i da mu prinosiš svećeničku žrtvu. Ne bi li bilo sramotno prinijeti mu žrtvu s manom? Tako, kad moliš za oproštenje, prvo ti oprosti onima koji su te povrijedili. Dozovi ih barem u svijest i oprosti im pa ćeš onda i ti uživati Božje oproštenje.