Tko su danas pogani i gdje su misijski kraljevi?

ČITANJA:

Neh 8,1-4a.5-6.7b-12;

Ps 19,8-11;

Lk 10,1-12

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. Govorio im je: »Žetva je velika, ali radnikâ malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. Idite! Evo šaljem vas kao janjce među vukove. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. U koju god kuću uđete, najprije recite: ‘Mir kući ovoj!’ Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. U toj kući ostanite, jedite i pijte što se već kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik svoje plaće. Ne prelazite iz kuće u kuću.«

»Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: ‘Približilo vam se kraljevstvo Božje!’ A kad u neki grad uđete pa vas ne prime, iziđite na njegove ulice i recite: ‘I prašinu vašega grada koja nam se nogu uhvatila stresamo vam sa sebe! Ipak znajte ovo: Približilo se kraljevstvo Božje!’ Kažem vam: Sodomcima će u onaj dan biti lakše negoli tomu gradu.«

Više puta ste slušali u crkvi kako svećenici s oltara ili aktivisti ispred ulaznih vrata pozivaju da se doprinese za potrebe misija, bilo to molitvom ili dragovoljnim prilozima. Pažnja se skreće, dakako, na misionare koji su pošli u daleke zemlje da zasađuju vjeru i Crkvu.

Međutim, došlo je vrijeme, kada moramo zapaziti da se u misiji Crkve zbiva neka vrsta Kopernikove revolucije, preokret perspektive, vidika. Situacija se izmijenila u odnosu na vrijeme kad su misije nastale. Na primjer, u vrijeme sv. Franje, koji je bio među zatočenicima vanjskih misija, postojala je kršćanska Europa i ostatak muslimanskog ili poganskog svijeta. Dakle, zadatak je bio jasan: ponijeti Evanđelje poganima (za sv. Franju: saracenima). Međutim, tko su danas pogani i gdje su misijski kraljevi? Sasvim je pogrešno poistovjećivati strogo misijske krajeve s krajevima trećega svijeta (kao da se vjera poistovjećuje s blagostanjem i kršćanskom civilizacijom na Zapadu!). Danas ti krajevi neće da ih nazivamo „misijskim zemljama“. Pokušajte samo to reći jednom Brazilijancu ili Afrikancu! Neke od tih zemalja su ekonomski siromašene, ali su vjerski kudikamo bogatije od nas. Mi nismo na vrijeme opazili – ili je malo onih koji su to opazili – da se situacija mijenja i da su se u pogledu vjerskoga gledišta strane izmijenile: vjera je porasla među narodima kamo su misionari pošli, a smanjila se, naprotiv, među narodima odakle su polazili. Prije nekog vremena jedan je francuski biskup predložio da se Francuska proglasi misijskom zemljom. A zar mi ne? Sami misionari, koji se nakon nekoliko godina vraćaju među nas, ne mogu se snaći i žele se odmah vratiti među svoje daleke zajednice. Kažu: pa više vjere ima među mojim Indijosima! Nešto slično se zbivalo i u prošlosti: vjera, koja je pošla iz Palestine, morale se vratit u misiju (naime, Sveta Zemlja je danas prva od katoličkih misija). Dalje: sa europskog kontinenta vjera je pošla obraćati Irsku, a nakon barbarskih invazija vratila se u Europu preko irskih redovnika. Nije daleko dan, možda, da nam se Evanđelje i svećenici vrate iz Afrike!

(Usp. R. Cantalamessa , Riječ i život, SB, Makarska 1989., str. 185-186)