Svetkovina Duhova
Kao što je Duh Sveti rodio Crkvu, on je na isti način uzdržava kroz cijelu povijest. Zato je važno uočiti sve odrednice koje su dovele do rađanja Crkve kako bismo i mi danas mogli biti njezini dionici i sugraditelji – baš kao nekoć prvi apostoli. Riječ Božju tumači mons. Marinko Mlakić.
Biblija
Biblija
ČITANJA:
Dj 2,1-11
Ps 104
1 Kor 12,3b-7.12-13
Iv 20,19-23
Tekst evanđelja:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati. I ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek. Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«
Danas Crkva slavi svetkovinu Duhova kojom završava uskrsni ciklus liturgijskog vremena. Tako Duhove možemo gledati kao svojevrsni zaključak cijelog ovog ciklusa kojem je vrhunac Uskrs. U misi čitamo o silasku Duha Svetog nad apostole. Taj događaj crkvena tradicija drži rođendanom Crkve. Nadahnuće koje su apostoli dobili silaskom Duha Svetoga, njihov prvi javni nastup, u kojem neustrašivo naviještaju da je osuđeni i raspeti Isus uskrsnuo, označava početak djelovanja Crkve u svijetu. Crkva je dakle zajednica koja po nadahnuću Duha Svetoga naviješta Isusovo uskrsnuće i po njemu oslobođenje od grijeha i smrti.
Kao što je Duh Sveti rodio Crkvu, on je na isti način uzdržava kroz cijelu povijest. Zato je važno uočiti sve odrednice koje su dovele do rađanja Crkve kako bismo i mi danas mogli biti njezini dionici i sugraditelji – baš kao nekoć prvi apostoli. Događaj Duhova nije bila neka iznenadna čarolija Duha bez ljudske suradnje već snažan biblijski događaj novosti koji se dogodio onda kada je zajednica učenika za njega u vjeri dovoljno sazrela.
Danas je ovo veoma važno isticati. Jer naše je vrijeme vrijeme naglašenog individualizma i subjektivizma. Tako je vjera u opasnosti da se previše individualizira, da se podređuje osobi i prilagođava njezinim prohtjevima. Čini se otklon od zajednice, a još više od institucije. Crkvu, njezino poslanje i nauk, pogotovo moralni nauk, selektivno se prihvaća ili se potpuno odbacuje u ime osobnog prava na vlastiti izbor. Poradi naglašavanja osobnog iskustva u vjeri, ona se često svodi na osobni doživljaj, na dobar osjećaj.
To pak stvara potrebu kod ljudi da se nekako naprečac i bez vlastitog angažmana postigne religiozno iskustvo Božje prisutnosti i zahvata. Pri tome se primjećuje olako skretanje u vjerski sinkretizam. Tradicija se omalovažava i odbacuje. Zanemaruje se studiozno razmatranje misterija Isusa Krista, meditiranje nad objavljenom Božjom riječju kao i promišljanje o crkvenim istinama. Sve se to onda olako opravdava karizmama, uopćenim frazama o djelovanju Duha Svetoga, dobrim namjerama da se Boga doživi i sličnim površnim, ali vrlo vješto sročenim obrazloženjima.
Svakako da je nadahnuće Duha Svetoga presudno za nastanak i postojanje Crkve. No isto tako se ne smije zaboraviti da je tom događaju prethodilo pedesetodnevno razdoblje u kojem su učenici susretali Uskrslog. Zacijelo su kroz to vrijeme i u svjetlu uskrsnog događaja nanovo razmatrali sve Isusove riječi, postupke, čudesa, muku i smrt. Sigurno je to bila prava škola Objave.
Jednako tako ne smije se zanemariti molitva u kojoj su apostoli dočekali silazak Duha Svetoga zajedno s Marijom Majkom Isusovom. Sve nas to poučava da zahvaćanje Duha Svetoga nije nikakav izolirani događaj koji po tko zna kojem principu zapuše bez reda i preduvjeta. Duh Sveti može zahvatiti u život čovjeka koji se u krugu zajednice kroz molitvu priprema kroz ustrajno razmatranje Isusova misterija.
Ne možemo niti moliti osim u Duhu. Krštenjem postajemo udovi Kristova tijela Crkve. Djelovanje Duha Svetoga zato valja gledati kao kolanje krvi u tijelu i jamstvo života svakom njegovom udu. Svaki ud, i onaj najzdraviji, ovisan je o tijelu. Jedino vezan za tijelo može opstati te biti koristan sebi i cijelom tijelu. Odvojiti se od tijela znači odvojiti se od Krista, prekinuti cirkulaciju njegova Duha koji jamči život i opstojnost.
Duh Sveti dolazi kao vatra. On Crkvu ispunja svojim dahom. On, međutim, u Crkvi traži ljude koji su mu otvoreni, koji su okupljeni u zajednicu, koje povezuje iskustvo susreta s uskrsnulim Kristom, koji se izgrađuju u školi Božje riječi, koji konačno zajedno u molitvi čekaju i prihvaćaju Duha.