SVAKODNEVNO U 7:30 Vlč. Toni Potrebić: Vrijeme obraćenja je sada, Bog je na djelu u sadašnjem trenutku!

ČITANJA:

Ez 18, 25-28;

Ps 25, 4b-6.7b-9;

Fil 2, 1-11;

Mt 21, 28-32

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Što vam se čini? Čovjek neki imao dva sina. Priđe prvomu i reče: ‘Sinko, hajde danas na posao u vinograd!’ On odgovori: ‘Neću!’ No poslije se predomisli i ode. Priđe i drugomu pa mu reče isto tako. A on odgovori: ‘Evo me, gospodaru!’ i ne ode. Koji od te dvojice izvrši volju očevu?« Kažu: »Onaj prvi.« Nato će im Isus: »Zaista, kažem vam, carinici i bludnice pretekoše vas u kraljevstvo Božje! Doista, Ivan dođe k vama putem pravednosti i vi mu ne povjerovaste, a carinici mu i bludnice povjerovaše. Vi pak, makar to vidjeste, ni kasnije se ne predomisliste da mu povjerujete.«

Riječ Božju tumači vlč. Toni Potrebić:

Isusova poruka nije uvijek ugodna, ona poziva na obraćenje i na promjenu života. Isus je često kritizirao licemjerje svojih suvremenika, osobito onih koji su sebe smatrali savršenima. On čovjeka suočava s istinom. Isusove prispodobe uvode istinu o ljudskom srcu. Jedna od takvih prispodoba je ona današnja, o dvojici sinova. Prvi je sin ušao u sukob s ocem te je rekao da neće raditi u vinogradu. Međutim kasnije je ipak otišao raditi. Drugi sin je spremno rekao: „Evo me, gospodaru.“ Dao je obećanje svome ocu da će ići raditi, međutim nije otišao.

Prvo što se može primijetiti jesu dvojica sinova koji žive u neskladu govorenja i činjenja, neskladu riječi i djela. Niti jedan od sinova nije savršen vršitelj očeve volje. Niti jedan nije savršen sin. Prvi je ružno odgovorio ocu, a drugi nije izvršio svoju riječ. Niti jedan ne čini ono što govori. Ako ćemo se iskreno suočiti sami sa sobom vidjet ćemo sličan nesklad i u našem životu.

Možda smo poput prvog sina kada ulazimo u svađe sa svojim bližnjima, kada nepromišljeno odgovaramo. Možemo biti i u svađi s Bogom, kada odbijamo razgovor s njime ili kada Bogu kažemo ne.

Možda smo poput drugog sina. Takvi smo kada ne izvršimo neko obećanje, kada nešto olako obećamo bližnjima ili samome Bogu. Možemo se nazivati vjernicima, kršćanima i lako je reći da smo katolici, da živimo po Božjim zapovijedima. Možda olako kažemo da bismo dali i život za Boga, ali kada dođu kušnje ili progonstva, kada dođe stvaran život, pogazimo svoju riječ.

Isus prispodobom poručuje svojim slušateljima da samo riječ nije dovoljna. Ono što nas određuje kao vjernike, kao Božje, jest činjenje, odnosno život. Isus evanđeoskom prispodobom o dvojici sinova poručuje da je odlučujuće ono što činimo. Bitna su naša djela, a ne naše riječi.

Svrha Isusove prispodobe je poziv na obraćenje. Obraćenje znači promjenu života. Obraćenje znači priznati vlastitu pogrešku. Obraćenje znači prihvatiti nesklad u sebi, nesavršenost u svojem životu. Za obraćenje je potrebna hrabrost suočiti se sa svojom slabošću. To činimo u svakom ispitu savjesti, kada promišljamo kako smo živjeli ono što smo Bogu obećali. Ispit savjesti pokazuje nam gdje je nesklad naših riječi i naših djela. Ispit savjesti se konačno prelijeva u sakrament ispovijedi, sakrament pokajanja i promjene života. Bog nam može dati milost uvida da smo pogriješili, ali nam daruje i milost da mijenjamo život.

Isus pokazuje da je Bog na djelu u sadašnjem trenutku, da je vrijeme obraćenja sada. Primjer Božjega milosnog djelovanja su carinici i bludnice. Oni su primjer obraćenja i promjene života. Carinici i bludnice bili su u Isusovo vrijeme javni grešnici, suradnici rimskih vlasti, oni koji se gotovo uopće nisu borili za „Božje kraljevstvo“. Međutim brojni su se pokajali, promijenili svoj život, oni su pretekli „savršene“ u kraljevstvu Božjem. Oni nam pokazuju da se ne spašavaju savršeni, nego oni koji su se spremni obratiti. Budimo i mi ljudi obraćenja, ljudi koji se svakoga trenutka trude služiti Bogu i svojim riječima i svojim životom.

Vlč. Toni Potrebić