SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Silvio Košćak: Koji je put vršenja Zakona kojem je ljubav središte?

ČITANJA:

Pnz 4, 1.5-9;

Ps 147, 12-13.15-16.19-20;

Mt 5, 17-19

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti, nego dopuniti. Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude. Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom.«

Riječ Božju tumači vlč. Silvio Košćak:

Isus nije došao dokinuti Zakon i Proroke, već ih svojim životom želi usavršiti, dati im konačan oblik. Taj konačan oblik Zakona i Proroka zapravo je oblik koji je uvijek bio u njihovom temelju. Isus ih produbljuje i povrh svega, u vršenju pojedinih zapovijedi, postavlja ljubav kao prvo i posljednje načelo kojim se prilazi pojedinoj naredbi, njezinom tumačenju, vršenju, konkretnom ispunjenju u svakodnevici.

Ljubav postaje Isusova nova zapovijed, prema zapisu u tekstu evanđelista Ivana: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas tako i vi ljubite jedni druge (Iv 13, 34). Ipak, u današnjem evanđelju Isus dodaje riječi koje se danas često previđaju: Tko dakle ukine jednu od tih, pa i najmanjih zapovijedi i tako nauči ljude, najmanji će biti u kraljevstvu nebeskom. A tko ih bude vršio i druge učio, taj će biti velik u kraljevstvu nebeskom. Možemo se pitati onda koji je put vršenja Zakona kojem je ljubav središte? Osim toga, što je onda kršćanska ljubav u svjetlu današnjeg evanđelja koje govori o Zakonu i Prorocima koje se ne dokida?

Onaj koji bi danas htio saznati nešto više o kršćanskoj ljubavi upotrebom sredstava društvenog priopćavanja lako bi mogao naići na šumu tekstova koji su često oprečni, nedorečeni, pomalo zbunjujući. Ako se uzme konkretan život današnjih kršćana još više čovjek željan spoznaje o kršćanskoj ljubavi lako može naići na licemjerstvo koje govori da se na toliko puta ne čini ono što se čita ili čuje.

Krist od nas traži da do najmanjeg detalja poštujemo zakon dan ocima. Pozvani smo biti vjerni prenositelji onog što nam je predano. Prenosit ćemo vjerno ono što nam je predano u onom trenutku kada shvatimo vrijednost našeg kršćanskog svjedočenja onog što vjerujemo. Svjedočit ćemo kada ljubav neće biti samo fasada našeg života, već kada će ljubav iznutra voditi sav naš život, svaki naš pokret. Drugim riječima, kada ćemo primjerom vlastita života svjedočiti, pokazivati ljudima da do u detalj vršenje Kristovog zakona, kada ćemo svojim životom biti vjerni učitelji, prenositelji primljenog.

Mogao bih ispričati jednu priču koja može dati odgovor na prije postavljena pitanja, te nam dodatno protumačiti današnji evanđeoski ulomak. Bio je jedan čovjek koji je silno želio upoznati kršćane. Čitao je o kršćanima razne knjige. Naučio je da su to ljudi savršeni, da se međusobno ljube, da ljube druge, da im je Bog zapovjedio da druge uče o svom savršenom životu da bi i oni imali dijela sa njima, a jednom i u vječnosti. Jednostavno, naučio je da su to najbolji ljudi, da ih vrijedi slijediti. No, želio je ne samo čitati o kršćanima, već nekoga od njih upoznati. Čuo je da u Hrvatskoj postoje kršćani. Znao je otprije da su kršćani podijeljeni, no nije ga to pokolebalo da se uputi prema katoličkoj zajednici jednog malenog sela od nekoliko stotina katolika na koje ga je netko od prijatelja uputio. Došao je u selo, ugledao zvonik prekrasne stare crkve i rekao: Odlično, evo ovdje su kršćani! No, prolazeći mjestom vidio je pobacano smeće po ulicama mjesta i rekao sebi: Nisu kršćani ovdje, ovo mora da je neka greška! Prolazio je malo dalje selom i upoznao seljana Marka koji već godinama ne razgovara sa svojim susjedom Ivanom. Razlog svađe bila je međa oko koje su se sporili i na sudu. Shvatio je čovjek da ni ovo nisu kršćani o kojima je čitao. Prolazio je dalje ovaj čovjek selom i primijetio je da su ulice sela nevjerojatno uske, a da su seljani ograde svojih dvorišta postavili tik do ruba ceste. Pitao je jednog prolaznika zašto su im ulice toliko uske. Seljanin mu je odgovorio da nitko od stanovnika prilikom uređenja mjesta nije želio dati dio svoga dvorišta za potrebe prometnice i nogostupa. I pomisli čovjek željan upoznati kršćane da takvi tu ne žive jer je kršćanima Krist zapovjedio dijeliti od svojega. I zaključi čovjek da je sretan što je prije upoznao kršćanstvo, nego što je upoznao kršćane. Jer ovi kojima je došao od kršćanstva imaju samo simbole. O Božiću pale adventske svijeće, ni ne znajući zašto. Pale svjetlo svijeće, a srca su im zatamnjena svakom vrstom grijeha jednih prema drugima. Na ulazu i izlazu iz Crkve uzimaju blagoslovljenu vodu kao kakvu magijsku zaštitu, ni ne znajući što ona zapravo označava. Slave sakrament euharistije i svete potvrde svoje djece kao kakvo obiteljsko druženje bez imalo smisla.

Mnogi kršćani danas jednaki su seljanima iz ove priče. Nedostatak svoje vjere nadoknađuju večerima čitanja Svetog pisma, odlascima na susrete mladih, karizmatske obnove, i sve to povremeno. Sretni su po dolasku kućama, ali malo tko će se povući u tišinu tijekom tjedna, malo tko će u svakodnevici doista povezati evanđeoski zakon ljubavi sa konkretnom situacijom koja na prvu nema puno veze sa kršćanskim simbolima.

Naučimo da svaku jotu Zakona čuvamo i ispravno druge učimo kada u svakodnevici ljubav postavimo kao interijer srca, a ne kao fasadu koja zbog vremenskih prilika ili neprilika, odnosno mode svijeta, vrlo brzo i lako može izblijediti te otkriti svu bijedu našeg licemjerja.

Vlč. Silvio Košćak, župnik župa u Legradu i Đelekovcu