SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Ranko Papić: Prigrlimo malenost kako bi našli spokoj dušama svojim!

ČITANJA:

Zah 9, 9-10;

Ps 145, 1-2.8-11.13c-14;

Rim 8, 9.11-13;

Mt 11, 25-30

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus:

»Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«

Riječ Božju tumači vlč. Ranko Papić:

Poniznost na koju nas Isus poziva, poniznost koju nam Isus preporučuje nije ništa drugo nego priznanje istine o sebi. Na tu istinu svi mi rado zaboravljamo ili joj okrećemo leđa jer rađe ćemo se pretvarati da smo veliki nego priznati vlastitu malenost. Život bi nam bio kudikamo ljepši kad bismo živjeli u skladu s tom istinom. Sigurno nam se katkada dogodi da nešto ne znamo, ili da nešto nismo sposobni učiniti, ili da ponekad i pogriješimo. Dogodi nam se da nekoga uvrijedimo i zadamo mu bolove. Priznajmo, neka nam ne bude teško priznati. To priznanje, ta poniznost i malenost dovodi do susreta s Istinom, s Isusom!

Poniznost o kojoj govori današnje evanđelje utemeljena je na našoj ljudskoj prirodi. Stvoreni smo: sve što jesmo ili što posjedujemo, sve smo to primili, ništa nije isključivo naše osim grijeha. Zar nas nisu tome podsjetili i zadnji proživljeni mjeseci koji su cijeli svijet opomenuli da se susretne sa istinom o sebi i sa svojom lažnom veličinom? Jedan virus, oku nevidljiv, potres? A budući da smo stvoreni na sliku Božju, budući da nas je Bog po krštenju primio za člana svoje obitelji, te nam dao pravo na vječni život, smijemo uza svu svoju poniznost biti i nadasve ponosni. Svjesni svojih slabosti i vrlina smijemo biti ponosni jer smo Kristovi i Krist je naš.

Uzeti na sebe Isusov jaram ne znači nositi dva jarma: svoga i njegovoga. Uzeti na sebe Isusov jaram znači svojemu dati sadržaj i smisao! To je moguće jedino u ljubavi: u ljubavi je lako i ono najteže. U jarmu su dva otvora koja će isti teret zajedno podnositi i ići u istom smjeru, tek tada biti će uspjeha. Kada bračni jaram postane preteško breme, znači da su muž i žena prestali ljubiti jedno drugo. Je li mjesto u jarmu ostalo ispražnjeno, ili smjer više nije isti? Je li nekome svećenički ili redovnički jaram postao teškim bremenom? Čujmo Spasiteljev poziv: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti!“ Pohrlimo k njemu, okrijepimo se na izvoru ljubavi! Nemojmo lutati svijetom tražeći u njemu ono što se ne može naći. Ugledajmo se i učimo od onoga čije nam probodeno srce svjedoči kako se ljubi i kako se živi. Samo takva ljubav je vječna i ne umire, samo takva žrtva rađa bezbrojnim plodovima, nesebična, besplatna i bezuvjetna! U krotkosti i poniznosti srca, poput janjeta, ljubimo kao što smo od takvog Učitelja i ljubljeni. Ne dopustimo da nas vlastite lažne veličine varaju već prigrlimo malenost kako bi našli spokoj dušama svojim!

vlč. Ranko Papić, župnik u Novalji.