SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Pavao Mikulčić: Vježbajmo se iz dana u dan u pouzdanju u Boga

ČITANJA:

Jr 31, 1-7;

Otpj. ps.: Jr 31, 10-12ab.13;

Mt 15, 21-28

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Ode Isus i povuče se u krajeve tirske i sidonske. I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!« Ali on joj ne uzvrati ni riječi.

Pristupe mu nato njegovi učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.« On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.« Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!« On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.« A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!« Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.

Riječ Božju tumači vlč. Pavao Mikulčić:

Draga braćo i sestre, neobičan nam je Isus kojega susrećemo u današnjem Evanđelju. On koji je činio tolika dobra, druge liječio i ozdravljao, uskrisivao i pomagao, danas, na upit i zapomaganje jedne jadne žene Kanaanke čija je kći opsjednuta, ne odgovara ni riječi. Tek na intervenciju učenika Isus daje odgovor koji ovoj ženi nikako ne ide na ruku: Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Zanimljiv je ovaj odgovor i Isusovo inzistiranje na poslanju k izgubljenim ovcama doma Izraelova. Sjetit ćemo se i Isusove upute svojim apostolima kada im kaže: „K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad ne ulazite! Pođite radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova!“ Možda je uistinu puno lakše ići „k poganima“ i negdje drugdje, negdje dalje propovijedati Evanđelje, nego onima koji su nam najbliži. Prvo je potrebno Evanđelje propovijedati i živjeti u svojoj kući, u svojoj obitelji, na svome radnome mjestu, a onda tek možemo prijeći na svoju rodbinu, susjedstvo, misionarenje… Zato Isus tako često inzistira na svome poslanje k izgubljenim ovcama svoga doma želeći i nama naglasiti naše prvotno poslanje k izgubljenim ovcama svoje kuće.

No, ovakav Isusov odgovor ovu ženu Kanaanku, strankinju nije dao smesti. Dapače, vrlo se dobro snašla i upotrijebivši sliku psića koji jedu mrvice sa stola svojih gospodara pokazala svoju poniznost i jednostavnost. Ona je zadovoljna i mrvicama jer zna da Isusove mrvice zapravo daruju puninu, daruju sve. Ova je žena zbog svoje kćerke spremna toliko toga podnijeti i trpjeti. Ova je žena zapravo slika i svih onih majki i očeva naše današnjice, koji nažalost također prolaze teške trenutke borbi i neizvjesnosti uzrokovane zloćudnim, teškim ili neizlječivim bolestima svoje svoje djece. Zato ova žena svima nama, ali posebno tim roditeljima daruje nadu i pokazuje pravi put kojim im je ići– put žive vjere.

Zašto joj Isus prvo ništa ne odgovara, a onda daruje ovakav odgovor? Vjerujem zato da bi iskušao njezinu vjeru. Vjeru koju ova žena bezrezervno posjeduje. I u našim se životima događaju iste stvari. Ponekada se i nama čini da na sve naše molitve Isus ne daje nikakav odgovor. Ponekada nam se učini da na naše molitve Isus odgovori nekim događajem koji nam se baš i ne sviđa. Ali i u tim trenutcima znajmo i mi, poput ove žene, ponuditi vedar odgovor koji je plod naše duboke vjere i pouzdanja u Boga. Nastojmo se braćo i sestre iz dana u dan sve više vježbati u tome pouzdanju u Bogu. Često mi se čini da nam toga istinskoga, vjerničkoga i sinovskoga pouzdanja u dobrotu našega nebeskoga Oca toliko nedostaje. Molimo mi za nešto, ali kao da i sami ne vjerujemo u snagu i korisnost te molitve. Zato molimo danas za dar naše osobne vjere, žive i uvjerene. Jer takva vjera, da tako kažemo oboružava Isusa, takva vjera je učinila da je Isus Kanaanki rekao: Velika je vjera tvoja. Neka ti bude kako želiš! Zašto onda ne bi i nama.

Vlč. Pavao Mikulčić, povjerenik za pripravu dokumentacije i osnivanje katoličke osnovne škole i katoličke gimnazije u Vinkovcima, doktorand na studiju u Rimu.