SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Pavao Mikulčić: Vjera se živi i pokazuje u svakodnevnim malim stvarima

ČITANJA:

od dana: Hab 1, 12 – 2, 4;

Ps 9, 8-13;

Mt 17, 14-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Pristupi Isusu neki čovjek, padne pred njim na koljena i reče: »Gospodine, smiluj se sinu mojemu jer je mjesečar i zlo mu je. Često doista pada u oganj i često u vodu. Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogoše ga izliječiti.« A Isus odgovori: »O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi! Dovedite mi ga ovamo!« I zaprijeti Isus zloduhu te on iziđe iz njega. I ozdravi dječak toga časa.

Tada učenici pristupiše nasamo k Isusu i rekoše: »Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?« Kaže im: »Zbog vaše malovjernosti. Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.«

Riječ Božju tumači vlč. Pavao Mikulčić:

Današnji nas evanđeoski odlomak ponovno upoznaje s jednim od Isusovih čuda – istjerivanje zloduha iz opsjednutoga dječaka. Kao i sva druga čuda koja Isus čini, niti ovo čudo Isus ne čini samo zbog toga da se pokaže kao čudotvorac koji je Sin Božji, nego i ovim čudom Isus svoje suvremenike, a tako onda i nas, njegove današnje sljedbenike i učenike želi dovesti iskustvu vjere te ju učvrstiti. Za to mu je poslužila danas, gotovo usputna izjava oca opsjednutoga dječaka: Dovedoh ga tvojim učenicima i ne mogaše ga izliječiti, zbog koje su i sami učenici, iznenađeni, upitali Isusa: Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?

Isus ponovno svojim učenicima ukazuje na njihovu malovjernost. Već drugi puta u svega nekoliko dana slušamo u evanđeljima taj Isusov prijekor upućen apostolima, premda je za pretpostaviti da su se oni sami, držali za dobre vjernike. Vjerujem, kao i mi ponekada. Redovito molimo, primamo i slavimo sakramente, prijateljujemo s Isusom, pomažemo siromasima, drugima propovijedamo o Božjoj ljubavi i veličini, redovito doprinosim i za crkvene potrebe. No, pitanje je unatoč svemu ovomu gore nabrojanom, bi li Isus bio zadovoljan s mojom vjerom ili bi i meni, kao svojim učenicima kazao, malovjerni. Zašto bi mi to mogao reći? Zato što se i mi, današnji Isusovi učenici, kada promišljamo o svojoj vjeri i dobrom vjerničkom životu često u razmišljanjima ne razlikujemo od farizeja koji su smatrali da će ispunjavanjem zakona i obdržavanjem propisa zaslužiti spasenje. Možda ponekada malo previše našu vjeru svodimo na „religiju moranja“ te na takav način zaboravljamo ono najbitnije u vjeri – da ona nije neki skup formula, dužnosti ili obveza koje moramo izvršiti kako bi bila djelotvorna, nego da vjera mora biti osobna i živa. Dok nemamo žive vjere, dok nismo sami uvjereni u ono što vjerujemo i u onoga u koga vjerujemo, poput smo one soli što je obljutavila te se baca. Zato nam je potrebno moliti za dar žive vjere – žive vjere koju resi i krasi pouzdanje u Boga, otvorenost za njegove planove, prihvaćanje njegove volje te se prepustiti njegovu očinskom vodstvu. A sjetimo se samo kako ponekad reagiramo na Božje planove koje nam je namijenio, a koji nam nisu dragi.

No, još mi jedna misao, dijametralno suprotna, dolazi u glavu slušajući ovu Isusovu izjavu: ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino. Postoji i jedna druga skupina ljudi: a to su oni naši vjernici koji se, posebno u trenutcima ispovijedi, žale kako nemaju dosta vjere. No, kroz razgovor svećenik uviđa, jasno koliko on to kao ograničeni čovjek može uvidjeti, da to i nije baš tako te da osoba uistinu posjeduje živu vjeru s puno pouzdanja i predanja Bogu. Stoga bih rekao draga braćo i sestre, da nam se nije dobro niti precjenjivati, ali niti podcjenjivati u našoj vjeri te našemu vjerničkome životu. Vidimo da Isus od nas ne traži „previše“ vjere, te poručuje da s toliko malo vjere koliko je gorušičino zrno, ali one prave – žive vjere, možemo i gore premještati. No, premještanja gora neka nam ne bude prvi cilj naše vjere. Cilj naše vjere neka bude njezino življenje u svakodnevici, u malim stvari svakodnevnoga života, u susretima s bližnjima, kolegama, susjedima. Tu se vjera živi. Tu se vjera pokazuje – u tim svakodnevnim malim stvarima. Nemojmo, kako je to lijepo rekao čini mi se sveti Franjo Saleški, težiti biti anđeli, a zaboravljati biti ljudi.

Neka nam draga braćo i sestre kroz ovaj dan na ustima i u srcu bude molitva: Učvrsti nam vjeru! Daruj nam Gospodine one prave, žive vjere koja donosi istinsko zajedništvo s Tobom i otvorenost Tvojoj volji. Tada ćemo, i mi uistinu moći i gore premještati te zloduhe izgoniti.

Vlč. Pavao Mikulčić, povjerenik za pripravu dokumentacije i osnivanje katoličke osnovne škole i katoličke gimnazije u Vinkovcima, doktorand na studiju u Rimu.