SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Pavao Mikulčić: Potrebno je zaustaviti se i pomoliti u osami

ČITANJA:

Jr 28, 1-17;

Ps 119, 29.43.79-80.102;

Mt 14, 22-36

Tekst evanđelja:

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.

Riječ Božju tumači vlč. Pavao Mikulčić:

Nakon što se Isus, kako smo čuli u jučerašnjem Evanđelju, neuspješno pokušao povući u osamu, u koju je nagrnulo silno mnoštvo koje je Isus na koncu, uz asistenciju svojih učenika čudesno nahranio, današnji nas evanđeoski odlomak izvještava o drugačijoj situaciji. Isus se povukao u goru kako bi se pomolio i kako bi bio sam. Isusu koji je stalno bio s ljudima, potrebna je samoća da bude sa svojim nebeskim Ocem. Potreban mu je mir da moli, razmatra i kontemplira kako bi mogao djelovati. Mnogi bi od nas rekli, blago Isusu. Napokon je našao malo mira i tišine za sebe. Na koncu, i mi toliko često vapijemo za mirom, odmorom, možda i samoćom da se odmorimo, pomolimo ili kako bismo to modernim rječnikom rekli – napunimo baterije. No, kada samoća stisne i ostanemo sami sa sobom i Bogom, ponekada nam nije baš ugodno. Samoća nas pomalo i plaši. Možda zbog samoće možemo biti i tužni i bezvoljni. To najbolje znaju oni koji žive, ili se pak osjećaju sami. Ili, ovih su dana brojni među nama živjeli jedno novo životno iskustvo – samoizolacije. Onaj tko ju je dosljedno obdržavao, nakon onog početnog zadovoljstva mirom koji je nastupao, vrlo brzo se mogao početi suočavati s različitim izazovima: što ću raditi, malo mi je dosadno, sam sam, da barem mogu otići nekoga posjetiti i s nekim se podružiti… Najveći broj nas nije naučio biti sam. I makar samoću i mir često zazivamo, kada nastupi ne znam što s njom činiti. I koliko god to možda i paradoksalno zvuči, bolje se snalazimo u kaotičnim i izazovnim situacijama, nego li u miru i samoći.

A potrebno je stati. Potrebno je zaustaviti se, biti sam i pomoliti se. Promisliti, meditirati a tek onda djelovati. Baš poput Isusa. Možda zato što smo danas zaboravili biti sami, i onda u samoći razmišljati, moliti te kontemplirati nad svojim životom i postupcima, svjedoci smo tolikih neuređenih stvari i odnosa u nama i među nama. Isus, nakon što se u gori pomolio, kreće s djelovanjem. Vraća se među svoje malovjerne učenike koji se nalaze u velikom strahu. U lađi su koja je zapala u oluju, otisnuti od obale mnogo stadija, noć je i vjetar je protivan. Svim ovim atributima evanđelist Matej želi naglasiti dramatičnost situacije koju apostoli proživljavaju. U takvim trenutcima straha, čak im se i dobro poznate osobe čine utvarom. Čak se ni na Isusov glas niti riječi: „Hrabro samo. Ja sam. Ne bojte se!“ učenici nisu smirili nego traže još jedan znak, još jedan dokaz kako bi se uvjerili da im se uistinu približava Isus. I tek nakon što je Isus spasio Petra od utapanja te nakon što je smirio oluju, učenici u svojim glavama iznova dobivaju dokaz da je Isus pravi Sin Božji.

Oluje i nevolje pokazuju zapravo naše pravo lice. Nevolja otkiva lice čovjeka. Nevolja otkriva lice cijeloga svijeta. U nevolji su se apostoli otkrili kao malovjerni, uplašeni i puni nepovjerenja. U nevolji se otkriva i moje i tvoje pravo lice. Kakvo je ono? Kako reagiram u nekim novim, teškim i izazovnim situacijama. Jesam nevjeran poput apostola ili ipak svoj pogled usmjeravam prema Bogu? Lako je biti dobar čovjek kada nam izvanjske okolnosti idu na ruku, ljudskost i vjera se pak najkristalnije pokazuju u trenutcima teškoća i nevolja.

Da bih mogao biti čovjek pouzdanja i vjere, da bih mogao biti iskren čovjek samo s jednim licem, ne i naličjem, potrebna je i meni, s vremena na vrijeme, osama. Potrebno je da se povučem u molitvu i budem sam sa svojim Bogom, i sam sa sobom. Osama traži vrijeme. Osama traži možda i posebno mjesto. Osama nikako nije trenutak molitve u krevetu prije spavanja za vrijeme koje i zaspim. Osama traži i napor. Zahtijeva odricanje, a daruje neizmjerno. Amen.

Vlč. Pavao Mikulčić, povjerenik za pripravu dokumentacije i osnivanje katoličke osnovne škole i katoličke gimnazije u Vinkovcima, doktorand na studiju u Rimu.