SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Pavao Mikulčić: Autentičan vjernički život izaziva, potiče i privlači Crkvi

ČITANJA:

1Kr 19, 9a.11-13a;

Ps 85, 9ab.10-14;

Rim 9, 1-5;

Mt 14, 22-33

Tekst evanđelja:

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otisnula od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Riječ Božju tumači vlč. Pavao Mikulčić:

Ponekad se mora nekoga na nešto i prisiliti kao što čini i Isus u današnjem evanđelju ove 19. nedjelje kroz crkvenu godinu koje je Crkva stavila pred nas i prošloga ponedjeljka. Isus prisiljava svoje učenike da uđu u lađu kako bi se otisnuli na drugi kraj obale. Ta druga strana obale je strana na kojoj žive pogani, kojima Isus očito također želi doći i to u pratnji svojih učenika. No, simbolički gledano, druga strane obale slika je i Božjega kraljevstva i vječnosti kojemu želimo doploviti. Zapravo je čitav naš život jedna plovidba koja se susreće s opasnošću vjetra i valovlja. Kako bismo stigli do te druge strane obale, do Božjega Kraljevstva važno je biti u lađi Crkve koja svoje vjernike nosi i prevezu na tu „drugu stranu obale“.

Isus je prisilio svoje učenike da uđu u tu lađu. Očito je potrebno da i mi, draga braćo i sestre, i danas neke od naših prisilimo da uđu u tu lađu Crkve. Prisiliti naše mlade da odlaze redovito na svetu misu, prisiliti svoga bračnoga druga na zajednički obiteljski odlazak u crkvu, na redovito primanje sakramenata, na aktivno sudjelovanje u pastoralnom životu svoje župne zajednice itd. Prisiliti da, ali kako? Nikako ovdje ne mislimo na prisilu koja će biti plod nekakvih ucjena, uvjetovanja, ne daj Bože nasilja, prijetnji… Prisiliti svojim autentičnim i vjerodostojnim življenjem kršćanstva. Nema čini mi se boljega načina da nekoga dovedem do lađe Crkve od moga autentičnoga načina vjerničkoga života. Jer svi dobro znademo da riječi uče, a primjeri privlače. Autentičnost izaziva. Poziva na promišljanje i možebitnu promjenu. Prizor jedna mlade obitelji koja redovito zajednički odlazi na nedjeljnu misu, može itekako biti izazov i poziv na promjenu drugoj obitelji koja to ne čini.

Evanđelist nas Matej izvještava da je lađa s apostolima bila šibana valovima, te uz protivan vjetar odnesena nekoliko stadija od obale. Vjetar, noć, valovi, odsutnost Isusa…sve to čini da su učenici u strahu. Boje se za svoj život. A onda o četvrtoj noćnoj straži, dakle negdje u trenutcima rađanja novoga dana, dolazi im Isus i to hodajući po moru. Isus ovom svojom gestom hoda po moru, koje predstavlja određeni kaos, nešto što nadilazi ljudsku moć i snagu, pokazuje svoju božansku moć i sinovsko poslanje. No učenici, jer još dobro ne poznaju Isusa i u njemu vide utvaru. Idu toliko daleko da i nakon Isusovih ohrabrujućih riječi: Hrabro samo. Ne bojte se. Ja sam!, predvođeni Petrom traže još jednom dokaze od Isusa, da je on njihov Gospodine. Petar želeći potvrditi Isusov identitet, koristeći istu formulu riječi kojima se koristio i sotona želeći iskušati Isusa u pustinji – ako si ti… No, zanimljivo je da kada je tomu istome Petru voda doslovno došla do grla, tj. kada je počeo tonuti i osjetio se životno ugrožen, Petar više ne propituje Isusov identitet, nego automatski viče Isusu: Gospodine, spasi me! U nevolji i strahu, u smrtnoj borbi i tjeskobi, Petar odmah prepoznaje Isusa kao Gospodina i kao onoga koji ga može spasiti.

I na naše životne lađe često braćo i sestre zapušu vjetrovi – bilo oni koji dolaze izvana, iz nekih drugih izvora, ili pak od nas samih, koji su često puno opasniji od onih izvanjskih. I mi poput apostola ispitujemo Boga, sumnjamo, bivamo malovjerni. No, onda kada na naš život zapuše snažna oluja, poput Petra odmah Isusa priznamo Gospodinom i Bogom. Ne bih rekao da je to nešto neobično. Ne bih rekao da je to nešto niti loše. Sumnje su sastavni dio vjerovanja. Propitivanje vodi produbljivanju vjere. Sumnja zaista može biti dobra stvar, ako nastavimo vjerovati Bogu, jer nas tjera da potvrdimo zašto vjerujemo u to što vjerujemo. Sumnja može učiniti da naša vjera ojača dok rješavamo stvari koje nam nisu jasne onoliko koliko bismo mi željeli biti. I apostoli su nakon trenutaka kušnje prepoznali Isusa kao Sina Božjega te bili još čvršći u svojoj vjeri. Neka i nama draga braćo i sestre mogući trenutci sumnji donesu još čvršću vjeru i sigurnost da je Isus uistinu Sin Božji.

Vlč. Pavao Mikulčić, povjerenik za pripravu dokumentacije i osnivanje katoličke osnovne škole i katoličke gimnazije u Vinkovcima, doktorand na studiju u Rimu.