SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marko Vuković: Bog svoje vjerne grli u vječnosti i daje ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo!

ČITANJA:

Jr 17,5-10

Ps 1

Lk 16,19-31

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«

»Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada, u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’ Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’ Kaže mu Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Proroka, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«

Riječ Božju tumači vlč. Marko Vuković:

Sestre i braćo, dragi prijatelji!

Svi mi imamo iskustva s velikim pouzdavanjem u čovjeka. Trenutci u kojima smo tražili neku pomoć, preporuku ili uslugu. Ponekada smo očekivali da će bilo bliski ljudi iz obitelji ili prijatelji, bilo stranci i službenici, kada vide našu nevolju nesebično priskočiti u pomoć, pomoći, izložiti se, reći nešto u obranu, odreći se svoga komfora i žrtvovati za nas. Jesmo li se razočarali? I da i ne!

Sv. Pismo govori da je proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka i svoje slabo tijelo smatra svojom mišicom! Jako grube riječi! I jako ih je teško primijeniti na sve ljude ako gledamo jednostrano. Ako želimo čuti što tjeskobnim pouzdavanjem u čovjeka i isključivo u čovjeka i svoju mišicu gubimo, imamo uho spremno čuti Božji poticaj iz današnje riječi.

Pouzdavanje u čovjeka prečesto se pokazalo greškom, a pouzdavanje u svoje snage nedostatnim. Doživjeli smo i divna djela od ljudi, ali nisu li ona uvijek došla mimo očekivanja, nenadano i kao čisti dar, kao znak ljubavi? Nismo li i sami Bogu zahvalili na tom čudu, na tom daru, svjesni da je došao od njega? Na tu stranu ciljaju i današnja misna čitanja. Potiču nas da svoju budućnost, svoju nadu i sigurnost, svoje pouzdanje i svoj mir stavimo u Božje ruke. Kako na jednom drugom mjestu piše: ‘U Boga se uzdaj i ne boj se što će ti učiniti smrtnik!’. U Boga se pouzdajemo iz jednog jednostavnog razloga: zato što On jest, zato što postoji i zato što je Bog ljubav. Utjecanjem Njemu ne možemo pogriješiti, a ljubav, koja je uvijek kreativna, izvodit će u našem životu sve veća i veća čuda.

No dobro, kako to učiniti, kako probuditi povjerenje i pouzdanje u Boga? Znamo koliko su nam puta te riječi bile jasne, ali srce nije htjelo slušati, strah nije htio nestati, a stvarni život i stvarne nevolje bile su stvarnije od nevidljivoga Boga. Zato za početak stani, prekriži se, utihni, šuti, skupi sve svoje brige, strahove, grčenja, tjeskobe i nesigurnosti i moli: ‘U tvoje ih ruke, Gospodine, stavljam! Vjerujem ti, Gospodine, pomozi mojoj nevjeri!’

Uzmi u ruke Božju riječ, pronađi tekst koji govori o pouzdanju u Boga i Božjim obećanjima (npr. Izaija 43. poglavlje, ili današnje Evanđelje koje govori o Lazarovom izbavljenju), pročitaj ga polako, nekoliko puta, šuti nad njim i daj Bogu i vremena i prostora da to pouzdanje u Njega On sam utisne u tvoje srce. U toj molitvi i tom pouzdanju u Boga izbrisat će se sve iracionalne brige – one kojima ništa ne možemo promijeniti i tu su samo da nas pritišću, muče i ne daju živjeti i usredotočiti se na ono što trebam činiti. Nestat će moji idoli. To su one stvari za koje smo mislili da bez njih ne možemo pa se tjeskobno brinemo da ih ne izgubimo – a možemo.

A za racionalne brige i težinu života, kao one Lazarove, Bog će se pokazati kao Onaj koji je dao snagu, smisao i na kraju izbavio, sada i u vječnosti. Izbavljenje ima mnogo lica i često je prvo ono unutarnje – u unutarnjoj slobodi. Više puta zahvaljivali smo Mu i za ono vanjsko, fizičko izbavljenje iz nevolje.

A ono kojem se nadamo u vječnosti i koje će možda doći tek u vječnosti nije tek puka utjeha, opijum koji bi nas trebao umiriti u ovome životu, nego duboko pouzdanje da Bog svoje vjerne grli u vječnosti i daje ono što oko nije vidjelo, uho nije čulo i u srce čovječje ne uđe. To čovjek prima kao dar od Boga po vjeri i ustrajnosti u dobru i kada to dobro ima visoku i stvarnu cijenu, a izbavljenje ne dolazi na način koji smo mi očekivali.