SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marko Čolić: Sijemo li sjeme riječi Božje?

ČITANJA:

Iz 55, 10-11;

Ps 65, 10-14;

Rim 8, 18-23;

Mt 13, 1-23

Tekst evanđelja:

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati i dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!« I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.«

Riječ Božju tumači vlč. Marko Čolić:

Što reći o ovakvom evanđelju u kojem sâm Isus navijesti riječ, a onda ju i protumači? Kao da je već odradio cijeli posao za nas. Neću se protiviti njegovom tumačenju, već bih pažnju volio skrenuti na sijača. Nakon što smo vidjeli kamo je sve njegovo zrnje padalo, a nakon što nam je i Isus rastumačio što sve te razne situacije znače, tj. kakve osobe one predstavljaju, moguće nam je postaviti i neka pitanja…

Zar sijač nije upoznat s takvim različitim vrstama tla, tj. s tim različitim osobama s kojima dolazi u susret? Ako zna da će zrnje propasti, usahnuti ili biti ugušeno, zašto ga uopće tamo i baca? Zašto ga troši? Ili ako ne zna kakva su to tla, tj. ljudi, zašto se bolje ne informira ili prije sjetve s nekim, a ono barem posavjetuje?

Talijanska spisateljica Susanna Tamaro u jednom dijelu svojega romana Anima Mundi („Duša svijeta“) razmatra o ljudskom životu. Ona kaže kako on ima nalikovati više sijaču, a ne arhitektu. Što pod time misli? Arhitekt izrađuje plan, crta, modelira, te naposljetku realizira svoj projekt. Na kraju prijeđenog puta on može svoj objekt posjetiti, u njemu obitavati, te mu se izvana zajedno s ostalima diviti – kakva je to divna građevina i konstrukcija. Nešto je oblikovao, i to nešto je opipljivo, dohvatljivo, provjerljivo. Može ubrati plod svoga rada (naravno, ako je posao obavio dobro). Sijač pak sije – sije velikodušno, obilno. Ali ne padne svako zrno tamo gdje bi trebalo – na plodno tlo. Nije na sijaču od svakog kamenitog ili trnjem obraslog tla učiniti prvoklasnu zemlju. Njegov posao (poslanje, ako želite) jest sijati – bacati zrnje. Toliko toga o njemu ne ovisi – ni kakvoća tla, ni vremenske prilike tj. neprilike koje će uslijediti nakon sjetve. Na njemu je da dobro i obilno baca, te da je zrno dobre kvalitete. U romanu Susanne Tamaro on čak ne uspijeva ni ubrati plodove svoga rada – nego, netko drugi će žeti ono što je on posijao.

Može li mi se takav život učiniti privlačnim – da kao kršćanin sijem sjeme riječi Božje? Da neumorno hodam i zamahujem, da razbacujem tu riječ? I da budem svjestan da imam paziti na to da bacam riječ Božju, a ne koješta?

Ali i da budem svjestan da toliko toga ne ovisi o meni? Nije na meni da mijenjam ljude – da od kamenja i trnja radim plodnu zemlju. Mene se ne pita kakve će „vremenske prilike“ biti – tà ja ih imam prihvatiti takve kakve budu!

Može li mi se takav život učiniti privlačnim – da kao kršćanin sijem sjeme riječi Božje, a da ploda ne ubirem ja sâm, već nego netko tko nije osjetio ništa od napora sjetve?

A gdje bih bio sad da nije bilo mojih sestara i braće „sijača“, čije su sjetve urodile plodovima koje i dan danas tako neutaživo ubirem, brstim i od njih živim?

Ili bih, pak, radije htio biti arhitekt?

Vlč. Marko Čolić, župni vikar župe sv. Josip, Zagreb – Trešnjevka.