SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Marijan Štingl: Kada bismo se pouzdali u providnost ne bismo viđali toliko nesretnih i zabrinutih lica

ČITANJA:

od dana: 1Kr 2, 1-4.10-12;

Otpj. pj: 1Ljet 29, 10-12;

Mk 6, 7-13

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Dozva Isus dvanaestoricu te ih počne slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: »Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.«

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe, i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Božju tumači vlč. Marijan Štingl:

Draga braćo i sestre, dragi slušatelji!

U današnjem Markovu evanđelju čujemo Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih po dvoje šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin.

Mnogi od nas bi danas mogli reći da se slanje apostola nas ne tiče te da mi s tim nemamo nikakve veze. Moram odmah reći da smo tu u krivu. U čemu je razlika danas između nas i apostola? Nema je. I mi danas imamo isto poslanje kao i apostoli. Da se primijetiti da je pouzdanje u providnost ono što se od njih traži. Zar to i sve nas ne bi riješilo mnogih briga? Kada bismo samo poslušali ono da se ne brinemo ni za odjeću, ni za hranu, jer zna Otac naš što nam je potrebno prije negoli to zaištemo – svijet bi bio drugačiji. Ne bi se na licima ljudi susretala samo zabrinutost i nebriga za druge. Svi smo zauzeti samo svojim problemima i nepotrebno gledamo u kazaljku nadajući se da će ovaj dan malo brže proći. No, stvarnost je bitno drugačija. Vrijeme uvijek jednako teče. Mi smo ti koji smo drugačiji.

Kada bismo se pouzdali u providnost ne bismo viđali toliko nesretnih i zabrinutih lica, ne bi bilo toliko sukoba oko nas. Jednostavno – svijet bi bio drugačiji. Kada bismo se samo odvažili biti kršćani i pouzdati se u Gospodina ništa ne bi bilo isto. Zar nije vrijedno truda povjerovati kako bismo imali bolji i mirniji svijet?

Bog dolazi da nas istrgne iz umornog života, iz sjedećeg života, iz uljuljanog načina života; stavlja u nas nove misli koje nas tjeraju na pokret, i omogućuje nam otkriti nove horizonte koje nismo poznavali. Bog nas šalje na putovanje. Hodanje je čin slobode i stvaranja, čin nade i usvajanja novih znanja: upoznavanje samih sebe dok se otkriva svijet, put prema nekom drugom mogućem svijetu.

Kršćanin je danas poslan živjeti u zajedništvu s drugima i, na neki način, provocirati zajednicu oko sebe. Ne da će izazivati probleme nego će izazivati promjene u drugima svojim načinom života. Znamo i sami kolika je snaga svjedočanstva kojeg vidimo kod drugih ljudi. To na nas neupitno utječe. Tako i danas moramo provocirati nebrigom kako ćemo neki dan preživjeti, kako ćemo neki problem riješiti i slično – sve to moramo prepustiti Gospodinu. Pri tome ne mislim da onda možemo samo sjediti i čekati da Gospodin sve odradi. Ne! Moramo učiniti ono što možemo uz pouzdanje u Gospodina. Znači: potreban je trud i pouzdanje u Gospodina za miran i radostan život. Jesmo li danas spremni prihvatiti taj izazov i biti kršćani? Hoćemo li se odazvati na Kristov poziv i ne nositi na put ni kruh, ni torbu, ni kese o pojasu, nego obuti sandale i krenuti na Put? Odluka je samo na nama. Ljepši život koji od nas iziskuje puno više, tako nam je blizu. Ali, jesmo li ga spremni živjeti?

Vlč. Marijan Štingl, upravitelj župe sv. Antuna Padovanskog u Voloderu