SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Josip Šimatović: Krist želi da se svaka otuđena duša vrati u zajednicu kojoj je on pastir

ČITANJA:

Ez 33, 7-9;

Ps 95, 1-2.6-9;

Rim 13, 8-10;

Mt 18, 15-20

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:

»Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.

Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu. Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«

Riječ Božju tumači vlč. Josip Šimatović:

Dragi slušatelju, blagoslovljena ti ova nedjelja!

U evanđelju 23. nedjelje kroz godinu Isus daje precizne upute kako postupiti u zajednici u slučaju spora – točnije: grijeha. Govori se o jasnom ukoru, svjedocima koji trebaju biti pozvani ako grešnik tvrdoglavo odbije savjet, te na kraju čak i protjerivanju iz zajednice. To sve zvuči vrlo rigorozno i teško je čovjeku današnjeg vremena slušati takav govor. Stoga treba još jednom podsjetiti da je ovdje riječ o očuvanju svetosti u zajednici.

Ipak, teško je čuti i još teže učiniti ono što Isus savjetuje. Tko bi se usudio reći bližnjemu iz naših župa: “Brate moj, sestro moja, ovim djelom, tim riječima sagriješio si protiv zajednice, a time i protiv Boga?”

Pretpostavljam da bi s druge strane čuli odgovor: “O čemu razmišljaš? Što se ponašaš poput Boga? Tko te je odredio za suca? Zar misliš da ja ne znam kako i u što vjerujem, kažem i radim.” Ali i ovdje je važno pogledati bliže i pitati zašto Isus postavlja to pravilo da bi odredio suživot u zajednici. Na prvi pogled može se činiti kao da se jedni uzdižu iznad drugih nazivajući ih grešnicima i pozivajući ih na pokajanje.

Zapravo, međutim, ta neobuzdana iskrenost ima još jedan cilj koji ima veze s činjenicom da Isus ima u vidu svakog od nas. Pojedinac u Crkvi toliko je vrijedan da ga vrijedi pratiti ako mu prijeti opasnost da bude izgubljen – baš kao što je Isus slijedio i jednu ovcu koja se izgubila.

Ovo pravilo dalje kaže da u Crkvi, u zajednici ima prostora za pokajanje. Svatko tko se pokaje kada je sagriješio, također će naći mjesto unutar crkve gdje se može pokajati i biti ponovno punopravnim članom. Sve to u početku zvuči poprilično staromodno, kao da Crkva još živi u dalekoj prošlosti. U stvarnosti je, međutim, doista ljudski i duboko osjećajno, ozdravljujuće.

Od našeg poštenja u našem društvu nije ostalo mnogo. Pogreške i nedolično ponašanje obično se prikrivaju ili se čak predstavljaju kao civilizacijski doseg. Krist želi da se svaka otuđena duša povrati u zajednicu kojoj je on pastir. Treba to učiniti s velikim pouzdanjem da je odnos s Bogom važan ovom bratu ili sestri. Otuda je zaštićeni prostor za razgovor jedan na jedan, koji je ujedno i prostor u kojem se čuva neposrednost prema Bogu.

Naše zajednice su u velikoj mjeri zaboravile i izgubile tu kulturu međusobnog bratskog opominjanja. Ali vrijedi ih se sjetiti kako bismo zajedno živjeli vjeru i vjerodostojno predstavili svoju pripadnost Kristu pred svijetom. U Crkvi se nitko ne gubi i nitko nije na rubu, jer Bog se nikoga ne odriče i omogućuje svakoj osobi da počne iznova i iznova. To je ljepota naše vjere. To je ljepota svake svete mise u kojoj na početku imamo pokajnički čin. To je ljepota svake svete ispovijedi u kojoj svećenik kaže: „Ja te odrješujem, otpušteni su ti grijesi, idi u miru“.

Vlč. Josip Šimatović, upravitelj svetišta Crkve hrvatskih mučenika i župnik župa Sv. Nikole na Udbini i Sv. Jurja u Podlapači.