SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Ivica Šturlić: Pozvani smo da se darivamo i ljubimo

ČITANJA:

Jr 20, 7-9;

Ps 63, 2-6.8-9;

Rim 12, 1-2;

Mt 16, 21-27

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Riječ Božju tumači vlč. Ivica Šturlić:

Sestre i braćo, ako se prisjetimo evanđelja prošle nedjelje čuli smo kako Isus Petra naziva ‘stijenom svoje Crkve koju vrata paklena neće moći uništiti’… a danas u nastavku tog istog ulomka slušamo kako Isus tog istog Petra proglašava sotonom. Pitamo se: zašto Isus tako brzo mijenja svoj odnos prema jednom od svojih apostola? Unatoč svojoj velikoj vjeri Petar je ipak pokazao, da previše razmišlja na zemaljski način. On Isusu predlaže da svoj program pokuša ostvariti bez žrtve na križu. Želi, da Isus bez muke, patnje i smrti kao Bog bezbolno prođe ovim životom. I mi bismo često htjeli mnogo toga postići bez križa i muke.

Braćo i sestre, sve što je u vezi s trpljenjem uvijek je nama teško shvatljivo. Križ nas prati poput sjene na svim našim životnim putovima. Dođe bolest, problemi u obitelji, na poslu. Ne znamo što i kako dalje. Ne vidimo izlaza. Kao da se sve zlo svijeta sručilo na nas. Uzmimo sliku iz prirode. Uskoro dolazi jesen. Odjednom oblaci prekriju nebesku vedrinu, sakriju sunce, izliju obilnu kišu na zemlju, dani postaju sve kraći. Kao što oblaci zamrače nebo, tako teškoće u životu često pomute naše raspoloženje. Ponekad nam bude tako teško da bismo najradije nekamo pobjegli. I kao vjernici zato trebamo pred sobom imati sliku Isusa koji nosi svoj križ. Križ je znak nade i drugog života. On je znak Božje prisutnosti među nama i znak da nam Bog pomaže u svakoj našoj nevolji duhovnoj i tjelesnoj.

Isusov učenik je samo onaj koji će na sličan način slijediti Isusa. Isus poziva učenike da ga slijede. Zove svakoga na prihvaćanje svoga križa i to iz dana u dan. To je teško. Međutim, samo je to Isusov put. To je put ljubavi. Nemoguće je na drugačiji način ispuniti životno poslanje. Čovjek je pozvan da se dariva i ljubi. Poslanje je čovjekovo biti za drugoga. Postoji samo put ljubavi, a to je onda put života za druge, potpunog darivanja.

Znam li se zagledati u oči moga bližnjega, u oči bračnog druga, svojega djeteta, svojeg roditelja, svoga brata ili svoje sestre, nekoga s kim živim i radim? Mogu li se uživjeti u muku onoga s kojim živim, s onim što njega boli, što njega zanima, što je njemu teško. Koliko mene boli bol drugoga čovjeka i koliko mi je stalo do toga da je umanjim? Doista, kada bismo druge susretali kao ljude, kad bismo ih s ljubavlju i razumijevanjem gledali u oči, ne bi bilo teških riječi, ne bi bilo sljepoće za potrebe i suze onoga s kim živim iz sata u sat.

Neka i nam Bog dade oči, uši, srce, riječ, djelo da susretnemo svoga bližnjega, onako kako bismo htjeli da nas bližnji susreću. Da pogledamo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji gledaju. Da saslušamo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji slušaju. Da strpljivo ljubimo svoga bližnjega onako kako bismo htjeli da nas bližnji strpljivo prihvaćaju i ljube. To je Kristov put i put nas, njegovih učenika.