SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Damir Bačun: U čemu vidimo svoju životnu sigurnost?

ČITANJA:

Jak 1, 12-18;

Ps 94, 12-13a.14-15.18-19;

Mk 8, 14-21

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Učenici zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: »Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!« Oni zamišljeni, među sobom govorahu: »Kruha nemamo.« Zamijetio to Isus pa im reče: »Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto?

Oči imate, a ne vidite;

uši imate, a ne čujete?

Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Kažu mu: »Dvanaest.« »A kada razlomili sedam na četiri tisuće, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Odgovore: »Sedam.« A on će njima: »I još ne razumijete?«

Riječ Božju tumači vlč. Damir Bačun:

Nakon jučerašnje rasprave s farizejima u kojem oni od Isusa traže znak, Isus odlučuje prijeći na drugu obalu jezera. Njegovi protivnici misle kako su u pravu, kako su pobijedili Isusa koji je priznao svoju nemoć ne dajući im nikakav znak s neba. Izruguju mu se, nije im podastro nikakve vjerodajnice. Isus je nemoćan pred njihovom nevjerom. Nije mogao ništa drugo nego im se maknuti s puta.

I dok su bili na lađi Isus upozorava svoje učenike da se čuvaju kvasca farizejskog i kvasca Herodova. O čemu se radi? Radi se zapravo o dvije opasnosti na koje Isus želi upozoriti svoje učenike, ali i svakoga od nas. Jedna je vjerska oholost, a druga moralna dekadencija.

Prva opasnost se odnosi na farizeje. Farizeji su bili vrlo pobožni, vjerni Židovskom zakonu, strogi. Oni su do u tančine izvršavali sve propise Mojsijevog zakona. No, bili su „vjernici“ koji su čak i samoga Boga htjeli kontrolirati. Htjeli su sami određivati mjeru i granice njegovom milosrđu. Njihova oholost bila je zapreka djelovanju Božje milosti u njihovom životu.

Herod je pak bio čovjek koji je sebi sve dopuštao. Za njega nije bilo moralne granice, za njega nije postojao nikakav zakon. Njegova požuda bila je glavno mjerilo vrijednosti. I zato je on mogao, usprkos Mojsijevom zakonu koji to nije dozvoljavao, uzeti sebi za suprugu, ženu brata svoga. Tako je ta njegova požuda bila zapreka Božjoj milosti za njega.

I zato, upozorava nas Isus taj „kvasac“ farizejski i Herodov, vjersku oholost i moralnu dekadenciju trebamo izbaciti iz sebe i potpuno se Bogu otvoriti i na Boga se osloniti. To bi trebalo biti pravilo i smisao našega života.

Međutim, dok to Isus objašnjava svojim učenicima oni su zaokupljeni drugim brigama. U svoj žurbi nakon odlaska od farizeja učenici su zaboravili ponijeti kruha sa sobom. I o tome raspravljaju na lađi čime i oni iskazuju nevjeru prema Isusu. Njihova nevjera je drukčije naravi nego farizejska. Učenici su imali uza se samo jedan kruh, a pritom su zaboravili da je s njima u lađi sam Kruh života, hrana za vječni život. Neshvatljiva je ta njihova nevjera nakon svega što su na svoje oči vidjeli, tolika čudesa, umnažanje kruha i sl., nakon svega što su iskusili na zajedničkom putovanju s Isusom. Da su znali tko je ta osoba koja je s njima u lađi, nikada ne bi posumnjali. Stoga ih Isus prekorava: Zar još ne shvaćate i ne razumijete?

Moramo priznati da je ova rečenica i nama danas upućena te da i mi moramo odgovoriti na pitanje: U čemu mi vidimo svoju životnu sigurnost? Jer i mi kršćani, vjernici znamo se pitati kada dođemo do zida, kada ne vidimo izlaza iz neke situacije u kojoj smo se našli: kako to riješiti?

I normalno je da tako razmišljamo. Ali važno je da u to naše razmišljanje i u te naše situacije uvijek stavimo pouzdanje u Boga. Trebamo vjerovati da će Bog u pravo vrijeme priskočiti u pomoć onima koji se u njega uzdaju. Trebamo uvijek imati na pameti da Bog nikada ne napušta svojih, makar ih nekada malo i iskušava.

A kad malo i bolje pogledamo unatrag i razmišljamo o svojem vlastitom životu, onda ćemo i otkriti i one trenutke u kojima nam se nešto što nam se činilo nemogućim postalo moguće. Samo je bilo potrebno Bogu povjerovati, otvoriti se njegovu svjetlu i povjeravati se njegovoj brižljivoj ljubavi. Stoga, prepustimo se od danas Bogu. Nemojmo se uzdati u ono što imamo ili posjedujemo, nego u Boga! I sve će nam biti na dobro.

vlč. Damir Bačun, trešnjevački dekan i župnik župe Svetog Marka Križevčanina u Zagrebu