SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Damir Bačun: Nastojmo oko sebe širiti svjetlost uz pomoć Isusa!

ČITANJA:

Jak 1, 19-27;

Ps 15, 2-5;

Mk 8, 22-26

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Kad Isus i učenici dođoše u Betsaidu dovedu mu slijepca pa ga zamole da ga se dotakne. On uhvati slijepca za ruku, izvede ga iz sela, pljunu mu u oči, stavi na nj ruke i zapita ga: »Vidiš li što?« Slijepac upilji pogled i reče: »Opažam ljude; vidim nešto kao drveće … hodaju.« Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac progleda i ozdravi te je mogao sve jasno na daleko vidjeti. Tada ga posla kući i reče mu: »Ne ulazi u selo.«

Riječ Božju tumači vlč. Damir Bačun:

Današnji odlomak evanđelja i događaj sa slijepcem uvelike se nadovezuje na prethodne retke, gdje Isus svoje učenike prekorava zbog njihova neshvaćanja. „Zar još uvijek ne razumijete“, stoji u neposredno prethodnom retku. Učenici su slijepi za zbiljnost u kojoj se nalaze i s kojom su suočeni u Isusovoj osobi. Teško je pokrenuti ih na vjerovanje, jednako teško kao što je i izliječiti jednoga slijepca.

A u izlječenju ovoga slijepca moramo vidjeti nekoliko stvari. Ponajprije, slijepca su k Isusu doveli drugi. Doveli su k Isusu, jer on ozdravlja, doveli su ga da mu pomogne. Dovode ga k onome koji je Svjetlo.

I to je prva i važna poruka današnjega evanđelja. Moramo imati srca, jedni za druge, moramo imati sućuti prema drugima. A posebno moramo danas vidjeti „zasljepljenje ljude“, ljude koji ne vjeruju u Isusa i otkriti im Isusa i pomoći im da progledaju. Isus po nama želi djelovati u svijetu. Zato nas je poslao i zato nas je odabrao. Prosvijetlio nas je i poslao da budemo svjetlo. Zato nastojmo oko sebe širiti svjetlost uz pomoć Isusa.

Vrijedi skrenuti pozornost i na Isusove geste. On slijepca uzima za ruku i vodi ga nasamo. Naravno, mogao ga je izliječi odmah i bez nekog posebnog znaka, kao što je to činio i mnogo puta prije toga. Ali, nije. Zašto? Isus uzima svoju slinu i njemu dotiče oči. Nakon toga ga pita: „Vidiš li što?“ A on odgovara: „Opažam ljude, vidim nešto kao drveće…hodaju“. Tada mu Isus opet stavi ruke na oči i slijepac je progledao i ozdravio te je mogao sve jasno na daleko vidjeti.

Ovaj Isusov postupak nam pokazuje da u našem duhovnom životu treba sazrijevati i to postupno. Svi mi smo na početku našeg duhovnog života slijepci. Ali, svaka naša spoznaja koju od Boga tražimo, svako svjetlo koje od Boga molimo u početku nam se čini kao mali tračak svjetla, ali ako ne gubimo povjerenje u Boga, ako ne gubimo nadu, tog svjetla će postupno biti sve više i više, sve dok nam potpuno ne zasja.

A kada nam zasja potpuno svjetlo onda ćemo spoznati kako je Isus uvijek s nama i kako nam je uvijek blizu. A kada to shvatimo onda nećemo moći šutjeti, nego ćemo to željeti priopćiti drugima. Budimo izvršitelji riječi koja po vjeri živi u nama. Duhom njegovim zahvaćeni postali smo sinovi Svjetla, postali smo djeca Božja. Toga svjesni možemo i mi svijetliti oko sebe i podarivati vid „slijepima“ kao što je to činio sam Isus.

On je za nas kršćane rekao da smo svjetlo svijeta. Da smo sol zemlje. I nije nam zapovjedio da uvjeravamo ljude mudrim propovijedima, učenim djelima, niti da raspravljamo sa svijetom dokazujući naša prava i ispravnost, nego da se međusobno ljubimo, da ljubimo bližnje kao same sebe, a svoje neprijatelje zbog njega; jedino tako ćemo pokazati da smo sinovi Oca nebeskoga.

Jedino tako će se Sin i Otac nastaniti među nama, dati nam Duha i očitovati svoju silu u svijetu. Dakle, naše svjedočanstvo za Krista mora biti vjerom i djelima, a ne samo riječima. Ljudi moraju osjetiti tek od hrane koju im nudimo i biti ozareni svjetlošću kojom svijetlimo da bi poželjeli sami biti takvi.

Boga slaviti, može samo onaj tko je iskusio njegovu dobrotu, a iskusit će je ako mi, koje Otac šalje na svoju njivu, doista budemo Božji sinovi, vršitelji, a ne samo slušatelji Božje riječi.

vlč. Damir Bačun, trešnjevački dekan i župnik župe Svetog Marka Križevčanina u Zagrebu