Budi dio naše mreže

SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Branko Koretić: Samo Isus može riješiti pitanja života i dati mu smisao

/ sd

ČITANJA:

Dj 3, 1-10;

Ps 105, 1-4.6-9;

Lk 24, 13-35

Tekst evanđelja:

Onog istog dana – prvog u tjednu — dvojica Isusovih učenika putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. l dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga — bijaše uskraćeno njihovim očima.

On ih upita: »Što to putem pretresate među sobom?« Oni se snuždeni zaustave te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: »Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?«

A on će: »Što to?« Odgovoriše mu: »Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok — silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da u im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe.«

A on će im: »O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?«

Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.

Uto se približiše selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. No oni navaljivahu: »Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!« I uniđe da ostane s njima.

Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh izreče blagoslov, razlomi te im davaše. Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju.

Tada rekoše jedan drugome: »Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?«

U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. Oni im rekoše: »Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!«

Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

Riječ Božju tumači vlč. Branko Koretić:

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

U ovome tjednu promišljamo svoju vjeru u Kristovo uskrsnuće. Možemo reći, i o svojoj uskrsnoj vjeri. Ta vjera u Krista Uskrsnuloga mora zahvatiti cijelo naše biće, sav naš život, sve naše postupke. Ona niče i raste, razvija se iz vazmenog otajstva.

U čemu se sastoji vazmeno ili uskrsno otajstvo? To u cijelom ovome tjednu, pa i tijekom cijelog vazmenog vremena nastojimo mistagoški proživljavati da oživimo vjeru kao naš hod s Kristom. Moramo tijekom cijelog ovog vremena veoma pažljivo slušati ono što čitamo iz evanđelja ponajviše iz Ivanova i Djela apostolskih. Iz svih tih čitanja može se vidjeti kako su Isusovi učenici i prvi vjernici duboko doživljavali događaj Isusova uskrsnuća.

Danas nam evanđelist Luka donosi izvještaj o dvojici učenika koji su putovali u selo, koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija (12 km). Putem su živo i glasno razgovarali i raspravljali. Isus im se približi, ali ga ne prepoznaše. Iako je Isus ostao isti, tijelo se uskrsloga nalazi u novom stanju koje mijenja njegov izvanjski lik, oslobađa ga od ljudskih zakona ovoga svijeta.

Isus je za života pripremao svoje učenike na svoju muku, smrt i uskrsnuće, ali oni to nisu shvatili (9, 22; 13, 33; 17, 25). Sada iznosi pred njih Božji naum spasenja o kojem govori Stari zavjet. Počevši “od Mojsija i svih proroka protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” Uskrsli je uveo učenike u puno razumijevanje Staroga zavjeta, posebno o Slugi Patniku (Iz 53), na koji se najviše poziva Novi zavjet. Učenici su ostali iznenađeni: Prisjećajući se toga kažu: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?”

“Ostani s nama!” s dvojicom učenika i mi kličimo Gospodinu, kad nastupa, noć, beznađe, tjeskoba u našem životu, strah. Samo Isus nam može riješiti pitanja života i dati smisao našem životu. On je uz svakoga od nas. Dok čitamo u njegovoj prisutnosti Pismo, nalazimo odgovore za naša teška pitanja. Ali istiniti susret s njime ostvaruje se u “lomljenju kruha”, u euharistiji. Ostaje i dalje skriveni Bog, ali u vjeri znamo da je prisutan i da jedino on osvjetljuje tamne strane našega života i daje nam radost i mir.

Da bismo vidjeli Boga trebamo osloboditi srce od zabludā – rekao je papa Franjo dok je na jednoj audijenciji govorio o šestom blaženstvu, odnosno o čistoći srca kao uvjetu potrebnom da bismo vidjeli Boga: „Blago čistima srcem: oni će Boga gledati“. Ovo blaženstvo obećava viđenje Boga, a uvjet je za to čistoća srca. Kako postići tu intimnost i upoznati Boga očima? – upitao je Papa te dao primjer učenikā iz Emausa koji su Isusa imali kraj sebe, ali „prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima“ (Lk 24,16). Gospodin će otvoriti njihov pogled tek na kraju puta čiji je vrhunac bilo lomljenje kruha, a koji je započeo prijekorom: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili!“ (Lk 24,25). U tomu je razlog njihove sljepoće: njihovo bezumno i sporo srce. Kada je srce bezumno i sporo ne vidi se dobro, stvari se vide zamagljene – primijetio je Papa.

U tomu je mudrost toga blaženstva; kako bismo mogli kontemplirati trebamo ući u sebe i napraviti mjesta za Boga jer kako kaže sveti Augustin: Bog mi je intimniji od moje intime. Da bismo vidjeli Boga ne trebamo promijeniti naočale ili točku gledišta, ili pak promijeniti teološke autore koji će mi pokazati put; valja, naprotiv, osloboditi srce od zabluda! To je jedini put – istaknuo je papa Franjo.

To je odlučujuća zrelost, kada shvatimo da je naš najgori neprijatelj često skriven u našem srcu – primijetio je. Najplemenitija je bitka ona protiv unutarnjih zabluda koje stvaraju naši grijesi, jer grijesi mijenjaju unutarnje viđenje, mijenjaju procjenu stvari, daju ti da vidiš stvari koje nisu istinite. Da bismo shvatili što je „čistoća srca“ Papa je podsjetio na biblijsko shvaćanje srca prema kojemu srce nije samo u osjećajima, nego je ono „najintimnije mjesto ljudskoga bića“. Čovjek čist srcem živi u Gospodinovoj prisutnosti, čuvajući u srcu ono što je dostojno odnosa s Njim; jedino tako ima „izjednačen“ život, ravnomjeran, jednostavan, a ne krivudav. Rezultat je to procesa koji zahtijeva oslobođenje i odricanje. Čovjek čist srcem ne rađa se takav, nego je proživio unutarnje pojednostavljenje, te naučio odricati se u sebi zla. Riječ je o unutarnjem pročišćenju koje uključuje prepoznavanje onoga dijela srca koje je pod utjecajem zla, kako bismo naučili prepuštati se uvijek poučavanju i vodstvu Duha Svetoga. Tim ćemo putem doći do toga da možemo vidjeti Boga. Put od bolesnoga srca, od grješnoga srca, od srca koje ne može dobro vidjeti stvari jer je u grijesima, do punine svjetla u srcu, djelo je Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu – napomenuo je Papa.

Vidjeti Boga znači shvatiti naum Providnosti u onomu što nam se događa, prepoznati Njegovu prisutnost u sakramentima, u braći, ponajviše u siromašnima i onima koji trpe, i prepoznati ga tamo gdje se On očituje.

Ako smo poslušali žeđ za dobrom koje boravi u nama, i ako smo svjesni da živimo od milosrđa, započinje put oslobođenja koji traje cijeli život i vodi nas do Neba. To je ozbiljan posao koji obavlja Duh Sveti, ako mu damo prostora; to je Božje djelo u nama, i u kušnjama i u pročišćenjima u životu. Nemojmo se bojati, otvorimo Duhu Svetomu vrata svojega srca kako bi nas očistio i vodio na tom putu prema punoj radosti – rekao je papa Franjo.

Iz odlomaka Djela apostolskih što ih čitamo u ovim danima i u vazmenom vremenu vidimo kako je prva zajednica vjernika živjela od toga iskustva i kako se zajedništvo širilo, kako se prva kršćanska zajednica sve više širila na temelju onoga što su pojedinci iskusili u susretu s Uskrsnulim Gospodinom i što su svjedočili riječima i djelima. Apostoli i prvi vjernici pripovijedali su jedni drugima i prenosili žar što ga je u njima raspaljivao Duh Sveti. Kršćanska zajednica i svaki pojedini kršćanin stječu iskustvo iz razmišljanja o Isusu, iz razmatranja riječi Pisma koje su o Isusu rečene i promišljanja riječi što ih je sam Isus izrekao, što ih i nama iznutra po Duhu Svetom govori. Kad god kršćanin i kršćanska zajednica razmišljaju i proučavaju Kristove riječi ili riječi Pisma o Kristu, onda Isus sam pridolazi, njegov Duh u srcu daje razumijevanje.

Prema tome, riječ nama dolazi izvana, bilo kroz uši dok je slušamo, bilo kroz oči kad je čitamo, a Duh Sveti iznutra daje nam je razumjeti. Zato dok se uživljujemo u riječ Božju, Duh Sveti kojega nam je Krist poslao od Oca, on nas iznutra ražaruje da tu riječ možemo razumjeti kao nama, meni, tebi, svakom od nas rečenu. Za naše unutarnje iskustvo susreta s Kristom Uskrsnulim važan jest znak koji nam je Isus dao. Ova dvojica su ga žarko molila da ostane s njima kad se spuštala noć. On je ostao s njima na večeri. Uzeo je kruh, lomio i dao im. Tada su ga prepoznali. Više ga nisu trebali vidjeti. Dosta je taj znak. Prepoznali su ga »u lomljenju kruha«.

»Lomljenje kruha«, kako je to rečeno u Lukinu opisu doživljaja te dvojice u Emausu, bio je naziv koji su prve kršćanske zajednice upotrebljavale za euharistiju, misu. U euharistiji prepoznajemo Krista s nama. I ova dvojica su ga prepoznala u »lomljenju kruha«. Više im nije bio nepoznati stranac. To je bila Isusova gesta s Posljednje večere koja se usjekla duboko u svijest njegovih učenika. Zato su ga odmah prepoznali. Tako ga i mi najpotpunije prepoznajemo.

Dakle, sve što su imali apostoli, prvi njihovi učenici i vjernici Kristovi, sve to i mi imamo danas. Zato i mi možemo na isti način stjecati iskustvo susreta s Kristom Uskrsnulim. To unutarnje iskustvo stječemo i neprestano ga produbljujemo jer kad smo na okupu, stalno slušamo i primamo u »lomljenju kruha« njega živoga. U euharistiji pod likom kruha i vina inspirira se naš tjelesni i duhovni život u vremenu da bismo se mogli pribrojiti djeci Božjoj. K tome se treba pribrojiti i molitva i sve potpunije misaono udubljivanje u Kristovu riječ da bismo se što bolje mogli suobličiti njemu, koji nam je »Put, Istina i Život« (Iv 14,6).

Za prve je kršćanske zajednice napisano da su se vanjski promatrači, nekršćani, divili kako oni žive. Rekli su: »Pogledajte kako se međusobno ljube!« Oni su bili, dakle, vidljivi svjedoci, bili su žarište novosti života, primjer drugima.

I mi danas, puni toga uskrsnog iskustva, možemo djelovati, svaki u svojoj sredini, na ljude da prepoznaju Isusa Krista kao donositelja novog života. Preko nas neka odsijeva novi život, sve ono što je Isus činio i što je on započeo i po nama čini kroz vrijeme. I danas se moraju i po nama događati snagom i darom Duha Svetoga znakovi, pa i oni čudesni, kao što su se događali po apostolima i tolikim svetim nasljedovateljima Kristovim kroz povijest kršćanstva.

U tom smislu razmotrimo u ovim vazmenim danima otajstva Gospodnja. Otvarajmo se sve potpunije njegovu Duhu. Njegov Duh je poticatelj novog života u nama po Kristovu primjeru.

Vlč. Branko Koretić, župnik župe sv. Petra apostola Ivanić Grad

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja