SVAKODNEVNO U 7:45 Vlč. Branko Koretić: Bog će upravljati stvari prema dobru u skladu sa svojim veličanstvenim naumom

ČITANJA:

Dj 2, 14.22-32;

Ps 16, 1-2a.5.7-8.11;

Mt 28, 8-15

Tekst evanđelja:

U ono vrijeme: Žene otiđoše žurno s groba te sa strahom i velikom radošću otrčaše javiti njegovim učenicima. Kad eto im Isusa u susret! Reče im: »Zdravo!« One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!«

Dok su one odlazile, gle, neki od straže dođoše u grad i javiše glavarima svećeničkim sve što se dogodilo. Oni se sabraše sa starješinama na vijećanje, uzeše mnogo novaca i dadoše vojnicima govoreći: »Recite: ‘Noću, dok smo mi spavali, dođoše njegovi učenici i ukradoše ga’ Ako to dočuje upravitelj, mi ćemo ga uvjeriti i sve učiniti da vi budete bez brige.« Oni uzeše novac i učiniše kako bijahu poučeni. I razglasilo se to među Židovima — sve do danas.

Riječ Božju tumači vlč. Branko Koretić:

Hvaljen Isus i Marija, dragi slušatelji Hrvatskoga katoličkog radija!

Sretan Vam i blagoslovljen Uskrs. Uskrsnuli Isus bio sa svima vama i udijelio vam svoj mir i blagoslov, snagu za život vječni. Blagoslovio vam dom i obitelj i svaki korak i osobu na vašem životnom putu.

Evanđelje uskrsnuća Isusa Krista počinje s ženama koje idu prema grobu, u zoru dana poslije subote. Tamo su se uputile kako bi častile Gospodinovo tijelo, no nalaze otvoren i prazan grob. Moćni anđeo im govori: „Ne bojte se!“ (Mt 28,5), i šalje ih da vijest donesu učenicima: „Uskrsnuo je od mrtvih, i evo, pred vama ide u Galileju“ (Mt 28,7). Žene odmah odlaze, a sam Isus ih na putu susreće i kaže: „Ne bojte se, idite i navijestite mojoj braći neka idu u Galileju: tamo će me vidjeti“ (Mt 28,10).

Nakon Učiteljeve smrti, učenici su se razbježali, njihova se vjera slomila, izgledalo je kao da je sve gotovo, srušile su se sigurnosti, ugasile nade. No navještaj ovih žena, mada je zvučao nevjerojatno, bio je tračak svjetla u mraku.

Papa Franjo je jednom prigodom rekao: Galileja je mjesto prvog poziva, gdje je sve počelo! Vratiti se tamo, vratiti se na mjesto prvog poziva. Na obali jezera Isus je prošao dok su ribari čistili mreže. Pozvao ih je i oni su ostavili sve i slijedili ga (usp. Mt 4,18-22). Vratiti se u Galileju znači ponovno iščitati sve što se dogodilo, u ključu križa i pobjede. Ponovno iščitati sve: propovijedanje, čuda, novu zajednicu, oduševljenja i manjkavosti, sve do izdaje – ponovno iščitati sve počevši od kraja, od tog velikog čina ljubavi, koji je ujedno i novi početak.

Svatko od nas ima svoju „Galileju“ početka hoda s Isusom. „Ići u Galileju“ označava nešto lijepo, ponovno otkriće svog Krštenja kao živog izvora, znači zagrabiti novu snagu na korijenu naše vjere i kršćanskog iskustva. Vratiti se u Galileju znači prije svega vratiti se na žarište, tamo gdje me Božja milost dotakla na početku puta. I od te iskre mogu zapaliti vatru za danas, za svaki dan, i nositi toplinu i svjetlo svojoj braći i sestrama. Ta će iskra zapaliti poniznu radost, radost koja neće uvrijediti tuđu bol i očaj, zapalit će dobru i poniznu radost.

U životu kršćana, nakon krštenja, postoji i jedna „egzistencijalna Galileja“: iskustvo osobnog susreta s Isusom Kristom, koji me pozvao da ga slijedim i sudjelujem u njegovom poslanju. U tom smislu, vratiti se u Galileju znači čuvati u srcu živo sjećanje na ovaj poziv, trenutak kad je Isus prošao mojim putem, pogledao me milosrdno, pozvao me da ga slijedim: sjetiti se trenutka u kojem se njegov pogled susreo s mojim, trenutak u kojem sam osjetio da me ljubi.

U tjednu smo uskrsne osmine u radosti navještene vijesti koju oduvijek nazivamo  Radosna vijest. Doista je radosna jer donosi važnu istinu. Najvažniju. U toj istini naš život dobiva poseban smisao. Posebnu vrijednost, važnost. Bog nam je objavio koliko smo mu vrijedni. Da nismo slučajno rođeni. Da naš život ima važnost i smisao u Njegovoj volji i promislu. A svima nam je to potrebno. Spoznaja da postojimo sa svrhom, smislom.

Da bismo to mogli prihvatiti, potrebno je dobro osluškivati Riječ Božju, jer nas ona čisti od zabluda o Bogu, životu i nama samima, ispunja nas Duhom Božjim koji nas osposobljava biti i živjeti dostojanstvo djece Božje za koje je Isus postao čovjekom, trpio, umro i uskrsnuo.

U danima uskrsne osmine, slušat ćemo evanđeoska izvješća svih četvero evanđelista. Svaki od njih ima svoj stil, u biti vrlo slična, čitajući ih usporedno, jedno do drugog, jasno možemo uočiti kako se međusobno nadopunjuju. Od najranijih vremena smatra se da su pisci prvog i četvrtog evanđelja apostoli Matej (carinik) i Ivan (sin Zebedejev), obojica Isusovi pratioci i očevici njegovih djela i učenja. Doslovno ih možemo smatrati apostolskim spisima. Dok evanđelja po Marku i Luki možemo smatrati utjelovljenim apostolskim svjedočanstvom Petra i Pavla.

Danas, drugi dan poslije Uskrsa na neradni dan, imamo mogućnost zastati da i do nas dopre Radosna vijest koju naviješta evanđelist Matej. Trebamo si posvijestiti: Isus Krist, sin Božji za tebe je postao čovjekom, za tebe je trpio i umro, zbog tebe je uskrsnuo. Živ je. Da bi bio s tobom u sve dane života tvoga. Kada ti bude teško, kada se pitaš o smislu svog života, kada te drugi budu sudili i krivo optuživali i obespravljivali, kada te bude pritiskao teret padova u životnim slabostima tebi samom nerazumljiv i neshvatljiv, a drugima još više povod da te obezvrijede. Tada znaj da je On tu. Isus Krist. On je odgovor na teškoću tvog življenja. Njegovi su sakramenti preventiva i lijek i za tvoj zemaljski i vječni život.

Iako je namjena sva četiri evanđelja prikazati Isusa kao Spasitelja i Mesiju, i iako su prva tri evanđelja (sinoptička) vrlo slična, svako evanđelje ima svoju posebnu namjenu i ciljanu publiku kojoj se obraća. Matej  je jedan od dvanaestorice apostola i očevidac mnogih Isusovih djela. Obraća se prvenstveno Židovima i želi prikazati Isusa kao Kralja iz kuće Davidove, Otkupitelja kojeg je Bog najavio i poslao. Marko piše svoje evanđelje Rimljanima, opisuje Isusa kao slugu Božjeg, čovjeka od akcije, pobjednika nad grijehom i zlom. Marko više opisuje što je Isus činio nego što je učio (govorio). Lukino evanđelje namijenjeno je Grčkim obraćenicima, prikazuje Isusa kao savršenog i univerzalnoga Spasitelja, naglašava čovječnost i brigu za bolesne i djecu. Ivan u svom evanđelju želi prikazati Božansku narav Isusa Krista. Namijenjeno je ljudima koji imaju neko znanje o spasenju, ali trebaju dublje razumijevanje Božanske osobe Isusa Krista. Četiri evanđelja daju nam četiri različita pogleda na Isusa i time nam daju potpuniju sliku samog Isusa, njegovih djela i učenja. Iako je svako evanđelje samostalna cjelina zajedno se dopunjuju, pojašnjavaju i međusobno potvrđuju istinitost opisanih događaja bez bitnih proturječnosti. Tek čitajući sva četiri evanđelja zajedno dobivamo potpunu sliku Isusa i otkrivamo ga kao Spasitelja svijeta.

U svom uvodnom obraćanju na Drugom vatikanskom saboru papa Ivan XXIII, govoreći o prorocima tame, rekao je da se čini kao da su oni uvijek uz nas i uvijek naviještaju  katastrofu. No, Papa se s time nije složio. Njegova je vjera u Božju providnost bila čvrsta, kao i njegovo pouzdanje u Duha Svetog. Bog će upravljati stvari prema dobru u skladu sa svojim veličanstvenim naumom. Proroci tame su još uvijek prisutni ali postoje i mnogi znakovi nade. Jedan od znakova koji pobuđuje najveću nadu jeste ljubav i velikodušnost kojom ljudi odgovaraju na Riječ Božju. Svakodnevno čitanje Biblije prestalo je biti nešto neuobičajeno među katolicima. Mnoge zajednice nadahnuće za molitve nalazi u pismu, u živoj riječi. U ovogodišnjoj korizmenoj pripravi za Uskrs, posebno smo iskusili i shvatili ljepotu i snagu Božje Riječi na posve nov način. Iskrenim i poniznim pristupom Božjoj objavi, uvidjeli smo da je Bog u Svetom pismu zaista prisutan. Dok razmišljamo o njegovoj Riječi, Božja ljubav i snaga ulazi duboko u naše srce i preobražava nas u osobu kakvom smo pozvani postati.

Današnji evanđeoski odlomak po Mateju iznosi događaj uskrsnog jutra. Činjenica da je grob prazan pobudila je u srcu žena dvojaki osjećaj: osjećaj straha i velike radosti. U strahu i velikoj radosti trčale su da što prije jave učenicima što se dogodilo. Anđeo se ukazao ženama na grobu i progovorio im: ne bojte se. Vi tražite Isusa raspetoga. On nije ovdje. Uskrsnuo je.

To je vijest koja, zbog veličine čudesnog događaja, izaziva strah ali i veliku radost koju su osjetile u srcu kao potvrdu neobjašnjive nade da je Isus živ. Uskrsno je. Potom su vidjele Isusa. A kad su ga vidjele, kad su postale sigurne da je živ, njihova je radost bila neizmjerna i nezaustavljiva. One polete k njemu, obujme mu noge i ničice mu se poklone. Tada im Isus reče: »Ne bojte se! Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju! Ondje će me vidjeti!« I one odoše.

Stražari su također bili ispunjeni strahom pred nadnaravnim događajem. Svojim izvješćem zbunili su glavare svećeničke. Veliki svećenici i glavari židovski, Isusovi neprijatelji, koji su Isusa optužili pred rimskim upraviteljem i dali ga razapeti mislili su da su riješili problem s Isusom koji im je dirao savjesti. Vidjeli su ga razapeta. Vidjeli su kako mu je vojnik probio srce. Promatrali su kako su ga položili u grob. Sami su tražili da se grob zapečati. Tražili su da se postavi straža. Mislili su da je stvar riješena, da je sve gotovo. No sad se dogodilo ono čega su se bojali. Kao što su učenici u dubini srca gajili nadu da će se ipak dogoditi ono što je Isus govorio da će “treći dan uskrsnuti”, tako su svećenici i glavari, Isusovi protivnici, osjećali tjeskobu, krivnju i strah u srcu da bi Isus mogao kako je to rekao uskrsnuti.

Jedni šire istinu i radosnu vijest o životu, te ju svojim životom svjedoče radosno prihvaćajući smrt, jer vjeruju u život vječni. Drugi šire laž, lažno tumače događaje, iskrivljuju istinu, žive u laži i umiru u strahu. Kod onih koji ne mogu vjerom prihvatiti činjenicu ostaje strah. A u onih koji su uskrsnuloga vidjeli i s vjerom prihvatili činjenicu i vijest – Krist je živ, ostaje radost. Osjećaju da nastaje novo vrijeme. Vrijeme radosti. Vrijeme spasa.

Vlč. Branko Koretić, župnik župe sv. Petra apostola Ivanić Grad